Sportske priče: Skender Bišević – Od “Madžarice” do “Koševa”

Ne voli da daje intervjue, ali je razgovor za naš list prihvatio bez riječi. Skender Kendi Bišević, nekada uspješan igrač mnogih timova širom stare Jugoslavije, danas učitelj mladih generacija u svojoj fudbalskoj školi Bombonjera.

Tekst napisan 2009.godine.

Kako sada, iz ovih perspektiva, kada si prestao aktivno igrati, i baviš seb trenerskim radom, gledaš na fudbal kao varijantu za angažovanje mladog čovjeka?

– Teško je dati objektivan sud o stvari koja ti mnogo znači u životu, i kojoj sam posvećen i sada. Mislim da je fudbal dostigao neslućenu popularnost. Veliki je to biznis i redovan posao za, maltene, milione igrača.

Koji period svoje karijere izdvajaš kao najkreativniji i najuspješniji za tebe i klub u kom si igrao ?

– Bilo je dosta uspjeha. U gotovo svim sportskim izvještajima dobijao sam odlične ocjene nakon utakmica. Recimo, majstorica između Novog Pazara i Mogrena, kad sam Budvanima dao gol. Među nezaboravnim svakako je i moj debi za Sarajevo na Maksimiru protiv Dinama, za koji su tada igrali Boban. Šuker i drugi. Sa Lovćenom sam osvojio Kup Crne Gore, sa omladincima Crne Gore bio prvak Jugoslavije. Vodio nas je 85. godine Gano Đerić, a u finalu smo igrali protiv Hrvatske. Sa Novim Pazarom sam igrao dva baraža za ulazak u Prvu ligu protiv Sutjeske i Slobode iz Užica, i nijednom nismo uspjeli.

Tvoj gol života ?

Mogrenu, makazicama preko glave.

Igrao si i u inostranim klubovima?

-Teško je bilo u Kini, morali smo polagati Kuperov test bez obzira kakvi su nam bili kvaliteti. Dok sam bio tamo, tri puta sam ga polagao, i svaki put uspješno, naravno. Spremao sam se i po mjesec dana na  najvećoj nadmorskoj visini jer ako se ne spremiš, nemaš šanse da ostaneš.

Da li se fudbaler u tvoje vrijeme igrajući mogao finasijski situirati?

– Samo rijetki igrači ekstra klase mogli su da steknu neku materijalnu imovinu, ali ipak nedovoljnu da bi obezbijedili  egzistenciju.

Prati te glas da si simpatičan čovjek, sa izraženim smislom za humor.

– Uvijek sam bio profesionalac, i obavljao treninge i pripreme na najprofesionalniji način. U neklm klubovima, zaista, bila je to gotovo vojnička disciplina. U toj silnoj stegi jedini izlaz je zadržati vedrinu duha. Tako se i mogla jedino podnijeti monotonija u trenucima dugotrajnoga trčanja, karantina ili izgubljenih značajnih utakmica. Bilo da si slušao nečije dosjetke, ili da si ih lično izlagao. Ja sam pripadao ovim drugim.

Sa kim se danas najviše družiš, ko su ljudi sa kojima održavaš kontakte?

Uglavnom su to igrači sa kojima sam igrao fudbal. Često se srećemo u gradu ili na Bombonjeri

Koja je tvoja porukama mladim fudbalerima?

-Danas je fudbal velika industrija, a prije 20 – 30 godina bilo je zaista nekoliko timova koji su angažovala kvalitetne igrače i dobro ih plaćali. Sada je otvoreno veoma veliko nogometno tržište. Otvoreno je na stotine  timova koji igračima plaćaju milionske svote. Znači da je uz vrijedan i disciplinovan rad mladim igračima gotovo zagarantovan solidan transver.