Sportski vremeplov: Šiško, rukomet, Sedmerac, Mornar
Steva Šiška Nikočevića nije potrebno posebno predstavljati. Intervju sa njim o njegovim uspjesima i godinama igranja i treniranja počećemo bez ikakvog uvoda.
Koliko si bio upoznat sa situacijom u Mornaru poslednjih godina i kako si na to gledao, odnosno što je po tebi bio razlog stagnacije rukometa?
– Mornar pratim od kako sam otišao iz njega, a posebno od kada sam prekinuo karijeru i vratio se kući. Postoji razlog stagnacije rukometa u Mornaru. Osnovni problem se javlja zadnjih desetak godina, a to je pogrešno vođena politika kluba, odnosno finansiranje seniorske ekipe i zapostavljanje škole rukometa i rada sa mlađim kategorijama. Uvidjevši taj problem, pristupio sam klubu u namjeri da pokrenem to što fali. Skoro sam uspio u tome, zajedno sa Nebojšom Popovićem osnovana je škola rukometa Mornara, organizovano juniorsko prvenstvo u Baru, odigrano kadetsko prvenstvo u Danilovgradu, nadograđeno nekoliko kadeta i juniora, koji su karijeru započeli u Sedmercu pa potom prešli u Mornar, međutim to „nekomeˮ nije odgovaralo. Ostali trenutno najveći problemi su nedostatak sportske dvorane gdje bi se organizovala škola rukometa, naravno i finansijska sredstva i nedostatak trenera koji bi radili sa mlađim kategorijama.
Kako gledaš na perspektivu muškog rukometa u Baru, i eventualnom potrebom za ženskim rukometom?
– Sa jedne strane nema zime za rukomet u Baru. Pravilnim radom u Sedmercu, što se vidi po rezultatima, napravljena je baza. Sa druge strane, ukoliko se neko ne okrene prema ovoj djeci svi će otići iz Bara kao što su otišli Nebojša Simić u Lovćen i Božidar Nikočević u Partizan. Isto tako, uslovi za dalji napredak ovih igrača su minimalni. Što se tiče ženskog rukometa, lijepo bi bilo da imamo i tu ekipu, kao nekada davno, polovinom osamdesetih, ali bez osnovnih uslova za razvoj i plan rada, sa pokrivenom finansijskom konstrukcijom, bolje je ovakav projekat ne započinjati.
Šta je to imala tvoja generacija pa je uspjela, a današnje nemaju i zato su neuspješne?
– Jedan od razloga su uslovi za rad i razvoj, s toga se ne mogu složiti sa samim pitanjem. Povući ću paralelu. Moja generacija je trenirala i igrala na betonu, a kasnije smo prešli u salu OŠ „Jugoslavijaˮ i imali treninge svakog dana. Ovi dječaci, govorim o igračima Sedmerca, trenirali su mnogo više na betonu, prošle godine su kao drugoligaši trenirali dva puta u sali. Odgovorno tvrdim da za pravi rezultat neke ekipe ona mora imati minimum osam treninga u dvorani sedmično, a Sedmerac ove godine kao prvoligaš ima četiri termina. Takođe, nekada dok je bilo finansijskih sredstava u izobilju, redovno se odlazilo na bazične ljetnje i zimske pripreme, što je vrlo bitno za početak trenažnog procesa. Ova današnja djeca ne znaju ni šta je to. Moju generaciju u početku karijere nije interesovao novac, bili smo entuzijasti zaljubljeni u rukomet. Tek kasnije, kada smo postali igrači, dobijali smo po neku kintu. Ovi današnji klinci su isto entuzijasti. Zato praveći to poređenje nekad i sad, ne bih baš rekao da današnje generacije nisu neuspješne. Tvrdim to jep su dva igrača otišla iz kluba. Sedmerac je sa igračima koji su svi iz Bara uspio izboriti prvoligaški status, pobjedivši ekipu Mornara predvođenu iskusnim Mikijem Despotovićem. Jedina stvar u kojoj je moja generacija bila u prednosti je to što smo u slobodno vrijeme bili napolju i igrali fudbal, košarku, a na takav način razvijali motoričke sposobnosti, dok su ovi današnji klinci malo „metiljaviˮ, jer svoje slobodno vrijeme provode na internetu, Fejsbuku i ostalim digitalnim i TV štetnim aparatima.
Bio si igrač Mornara, a po povratku i završetku karijere našao si se u Sedmercu. Da li ti je neko smetao da budeš trener Mornara ili je nešto drugo u pitanju? Svakako da to interesuje naše čitaoce, tim prije što se Sedmerac upravo nakon meča sa Mornarom plasirao u Prvu Ligu.
– Postoji više razloga. Jedan je to što Sedmerac radi onako kako bi svaki klub trebalo da radi, a to je rad sa mlađim kategorijama i stvaranje baze od domaćih igrača. Drugo je to što ja stavljam interes rukometa ispred ličnih interesa, što znači da sam volonter u klubu i pričinjava mi zadovoljstvo svaka dobra igra ekipe. Postoje i još neki „drugiˮ razlozi.
Bio si trener u nekoliko crnogorskih klubova. Kakva je tamo situacija, ili čak generalno u Crnoj Gori?
– Situacija u većini klubova u Crnoj Gori je katastrofalna, što oslikava i stanje rukometa u državi. Sve što je valjalo otišlo je u inostranstvo, tako da je Prva liga iz godine u godinu sve slabija. Možemo slobodno reći da je finansijska kriza u zemlji osnovni razlog za ovu situaciju.
Publika?
– Dobri rezultati dovode i brojniju publiku. Loši rezultati Mornara unazad nekoliko godina udaljili su publiku sa tribina, međutim ne može se reći da Barani ne vole gledati rukomet, a sudeći po posjećenosti utakmica ženske i muške seniorske reprezentacije.
Koliko si zadovoljan razvojem situacije u Sedmercu, i imate li dovoljno sredstava za takmičenje? Ekipa je oslabljena odlaskom Božidara Nikočevića u Partizan, ali ima mladih igrača koji svakim danom igraju sve bolje. Da li se rađaju novi Nikočevići, Popovići, Simići, Jovetići…?
– Situacija je alarmantna. Odlazak Božidara Nikočevića je prva opomena. Ukoliko se neko ne okrene prema ostalim igračima vjerovatno će i oni otići istim stopama. U ekipi ima nekoliko perspektivnih igrača koji će jednog dana pisati istoriju i barskog i crnogorskog, a možda i evropskog rukometa. Tu, prije svega, mislim na Rista Vujačića u seniorskoj i Sava Ražnatovića u kadetskoj ekipi, koju predvodi moj kolega Mirsad Cenović. Što se tiče sredstava za takmičenje, lokalna uprava nam je omogućila veći dio sredstava za takmičenje i ovim putem joj zahvaljujemo, međutim to nam nije dovoljno, tako da smo prinuđeni da se snalazimo kako znamo i umijemo da izguramo sezonu do kraja. Sa nama u klubu je i Filip Pejović, koji je nekada bio čuvar mreže barskog Mornara, a koji nam nesebično pruža tehničku podršku.
Šta su ovogodišnji ciljevi Sedmerca?
– Osnovni ciljevi Sedmerca su opstanak seniorske ekipe u Prvoj ligi Crne Gore, afirmacija mladih igrača kroz prvoligaške i kadetske utakmice, i nastavak rada škole rukometa za mlađe kategorije. U dosadašnjem dijelu prvenstva sakupili smo četiri boda, što je za svaku pohvalu. Ovo govorim iz razloga jer smo ekipu sastavili u zadnji čas, nije se znalo ko će igrati Prvu ligu, mi ili Mornar. Što se tiče kadetske i pionirske ekipe, oni imaju redovna takmičenja i vidan je napredak u igri kod pojedinaca.
O tvom angažovanju u Sedmercu?
– Kao što sam već rekao, volonter sam u klubu i sve što radim je za dobro rukometa u Baru. Ukoliko sve bude išlo željenim tokom. Ispratiću ove momke do kraja sezone, a potom ćemo vidjeti.
Da li si razočaran odnosom tvojih bivših saigrača iz Mornara koji su ti okrenuli leđa? Kako tumačiš te postupke?
– Više nego razočaran na žalost. Bar je mali grad pa se sve sazna kad tad. Tačno znam ko mi je želio dobro, odnosno šta su mi pojedini radili iza leđa, lansirajući razne neistinite priče samo da bi prikrili svoje slabosti. I pored svih tih ružnih priča, zajedno sa Mirsadom Cenovićem indirektno sam pomagao Mornaru, trenirajući kadete Sedmerca koji su nastupali na dvojnu registraciju za Mornrar, a u dva navrata smo ih spasili ispadanja iz lige.
Može li se rukomet u Baru vratiti na stare staze uspjeha? Ako može, što je neophodno za tako nešto?
– Može naravno, samo im treba omogućiti uslove za razvoj, a to je dovoljan broj termina u dvorani za razvoj škole rukometa i trenažno takmičarski proces seniorske ekipe, odnosno omogućiti finansijsku potporu za sve navedeno. Moram navesti ovu stavku. Kada bi se u barski rukomet ulagalo koliko u barski fudbal, odgovorno tvrdim da bi Barani u novoj sportskoj dvorani gledali za godinu dana Regionalnu ligu, a za tri godine Ligu šampiona.
Foto: MNE rukomat
Tekst objavljen 2011 godine
