Susret sa bivšim sportistima

Dragan Vujović, ikona crnogorskog fudbala

Tekst napisan 2010.godine

Da sam malo više koristio glavu možda bih postigao još više. Moj problem je bio što se nikad nisam osvrtao na sopstvene kvalitete i isticao ih u prvi plan. Sve dobro što sam uradio doživljavao sam kao normalnu stvar.

Tekst napisan 2010.godine.

Svi koji su iole pratili dešavanja u fudbalu i dolazili na stadion pod Goricom, teško da se danas ne sjećaju majstorija Dragana Vujovića. Kako vrijeme prolazi neki detalji se zaboravljaju, a neki nisu ni bili poznati. Dragan, ili Guzo kako ga većina ljudi zna, odmah će vam reći da je nadimak dobio još kao dijete. Nikada mu nije smetao, niti se ljutio. Ponekad mu, kaže, čak i pomogne. Dragan Vujović ne znači mnogo, ima ih dosta sa tim imenom pa često mora da upotrijebi nadimak, posebno ako razgovara telefonom, da bi tačno kazao o kome se radi, šali se Vujović. Takođe, odmah će vam reći i sledeće – sve što sam uradio, uradio sam sa dvije noge…

– Da sam malo više koristio glavu možda bih postigao još više. Moj problem je bio što se nikad nisam osvrtao na sopstvene kvalitete i isticao ih u prvi plan. Sve dobro što sam uradio doživljavao sam kao normalnu stvar. Radio sam svoj posao onako kako bih radio i svaki drugi, najbolje i najpoštenije. Moguće da je i to razlog što nikada nisam otišao u veći klub i što nisam igrao u reprezentaciji – kaže on.

Za Vujovića danas nema mjesta u crnogorskom fudbalu, a mnogi se pitaju zašto. Njegovi prijatelji kažu da je svojevremeno odbio poziv Dragana Džajića da pređe u Crvenu Zvezdu, a isto tako i poziv Olimpije, pa je gotovo cijelu karijeru proveo u Budućnosti. Za ovaj klub igrao je od ’68. do ’87. godine, i u međuvremenu je imao dobrih prilika da napusti Budućnost. Sa Olimpijom je 1980. godine potpisao ugovor, ali je na insistiranje ljudi iz uprave Budućnosti raskinuo tek započetu saradnju. Tadašnji propisi su ga nekoliko mjeseci kasnije onemogućili da ode u Zvezdu.

– Ko zna kako bi se odvijala i završila moja karijera da sam otišao u Beograd. No, problem je bio u tome što u zimskom prelaznom roku nisam mogao da napustim Budućnost, s obzirom da sam bio amater i bez ugovora.

Kako nije mogao u Beograd, Vujović je otišao ni manje ni više nego u Ameriku, postavši tako jedan od pionira u fudbalski neistraženoj zemlji. Kao i za većinu Evropljana, i za njega je Amerika bila potpuno nepoznata.

– Ipak, prije mene, ali i u moje vrijeme, tamo su igrala velika imena svjetskog fudbala, Pele, Bekenbauer, Neskens, Miler, Karlos Alberto… Sa Peleom sam se i družio. Nikada nisam igrao sa njim, ali jesam protiv njega na jednoj revijalnoj utakmici u kojoj su nastupile dvije ekipe Santosa. Posle smo se družili na svečanoj večeri, pričali, mada smo još u svlačionici uspostavili kontakt. Igralo se, a siguran sam da se i danas igra, mnogo kvalitetnije nego što se misli – priča on.

Amerikanci i Kanađani vole fudbal, i još 85. godine fudbal je bio najmasovniji sport na tom kontinentu.

– Nije slučajno to što reprezentacija Amerike redovno učestvuje na Svjetskim prvenstvima i što iz godine u godinu postiže sve bolje rezultate. Iz kvantiteta uvijek izađe kvalitet, a s obzirom da u Americi djeca od 5-6 godina počinju da igraju fudbal u sjajno opremljenim kampovima, za očekivati je da će brzo biti u samom vrhu svjetskog fudbala – kaže on i dodaje:

– Oni su na neki način bili korak ispred ostatka svijeta. Još 1982. godine u Americi je postojalo pravilo „zlatnog golaˮ, fudbalska statistika koja je bila u modi jedno vrijeme i u Evropi, tamo je bila sastavni dio analize utakmice. Nakon svake utakmice dobijali smo papir na kome je bio ispisan i pojedinačni i timski učinak izražen u brojkama.

Amerikance je zaludio i dok je igrao mali fudbal.

– U zimskoj pauzi igrali smo ligu u malom fudbalu. Na jednoj utakmici uradio sam nešto što je tamo bilo nezamislivo, dao sam gol dok je moja ekipa imala igrača manje. Uzeo sam loptu, driblao i dao gol. To je bila senzacija, jer se timovi koji su brojčano inferiorniji dva minuta samo brane. Kao u hokeju, ni ne pomišljaju da napadnu. Jedini hokejaš koji je davao golove sa igračem manje bio je legendarni Vejn Grecki.

Nakon jedne ipo sezone u Montrealu, Guzo zatim igra dvije ipo godine za ekipu Kosmosa iz Njujorka. Kaže da je bio potpuno ispunjen, i da uopšte ne žali što se nije oprobao u Evropi.

– Igrao sam protiv dosta velikih evropskih i južnoameričkih klubova koji su dolazili na turneje po Americi. Odmjerio sam snage sa igračima Juventusa, Nanta, Indipendientea, Notingem Foresta, Udinezea… I vidio da mogu igrati i protiv njih.

Kad mu je bilo dovoljno Dragan Vujović vratio se prvoj ljubavi – Titogradu i Budućnosti.

Nedostajala mu je porodica, i u drugom dijelu sezone 85/86. ponovo je obukao dres tima sa stadiona pod Goricom. Opstanak je izboren, a sledeće prvenstvo, poslednje u Vujovićevoj igračkoj karijeri, donijelo je najviše radosti na stadionu pod Goricom. Po završetku karijere čekalo ga je mjesto tehničkog direktora Budućnosti.

Prvi trenerski posao Dragana Vujovića bio je u Lovćenu.

– Lovćen je jedini klub, uz Budućnost, koji može da me privuče. U Lovćenu sam proveo dvije nezaboravne godine, ušli smo u Drugu ligu, a da je bilo nekog ko je htio da isprati moj projekat Cetinje bi dobilo prvoligaša.

As Budućnosti imenovan je i za selektora kadetske reprezentacije CG.

– Najviše mi leži rad sa djecom. Imam dosta toga da im pokažem, a uz djecu se osjećam mlađim. Imao sam sjajnu generaciju, ali nažalost nisam uspio da ih odvedem na Evropsko prvenstvo, iako smo od šest kvalifikacionih utakmica izgubili samo jednu, ali najvažniju.

„Vujović će ionako igrati kako on hoćeˮ.

Do kraja karijere Vujović nije promijenio stil igre. Njegov učinak uvijek se mjerio driblinzima na malom prostoru, asistencijama i golovima.

– Treneri su često znali da moje ime ne pročitaju u sastavu ekipe pred utakmicu, a komentar im je bio „Vujović će ionako igrati kako on hoćeˮ. Majstora je tada bilo mnogo, svaka ekipa bila ih je puna. I znalo se ko je majstor u kom timu. Sjećam se utakmice protiv Hajduka. Rival mi je bio Ioni, desni bek reprezentacije. Sigurno 20 puta probacio sam mu loptu kroz noge, a Budućnost je igrala tako dobro na Poljudu“ da je Ivica Šurjak u jednom trenutku, mrtav ozbiljan, rekao „dajte i nama malo balun, da i mi igramoˮ – priča Vujović.