Tragom tekstova iz starih novina: Brdo golova i nijedan žuti karton

Boro Raičević bio je jedan od najstarijih igrača FK Mornar, koji je karijeru završio u 41. godini.

Tekst napisan 2010.godine

Ne samo da je bio među najstarijim, već i među onima koji su u Mornaru najviše puta pogađali protivničke mreže. I to nije sve.Tokom cijele karijere, koju je proveo na poziciji špica, nije zaradio nijedan crveni karton, a koliko se sjeća, kaže,  čak ni žuti.

– Lopta je uvijek imala tu magičnu moć i snagu da me potpuno privuče, odnosno da joj se u potpunosti posvetim – kaže Boro.

Ni danas ne propušta nijednu utakmicu, kao ni njegova supruga Svetlana. Ima dvije kćerke i sina. Ivana i Jovana su članice Atletskog kluba Mornar i reprezentativke Crne Gore, dok je sin Luka golman u kadetima Mornara. Po svemu sudeći sportska loza Raičevića se nastavlja.

Boro nije vodio evdenciju postignutih golova, ali većinu od njih pamti.

– Da sam najbolji strijelac neću reći, bilo bi nepravedno prema ostalim igračkim legendama kluba. Da sam u prvih pet ili deset – sigurno jesam. Tačan broj golova ne znam, a da ih je bilo, jeste. Mornar je oduvjek imao odlične napadače,  počev od Dana Delibašića, Pera Dragišića, preko Svetozara Kepa Vujovića, Skendera Biševića, ili od novijih generacija Srđana Radonjića i Dejana Nenezića. Žao mi je što ne postoje pravi podaci, da se sve stavi na papir, i utvrdi ko je najefikasniji.

Njegova karijera počela je davne 1969. godine.

– Tada se igrao fudbal sa puno mašte, šmeka, dribling, pas, solo prodor, a danas se igra radi para. Zato nam je i kvalitet fudbala slabiji. Po dvije-tri hiljade ljudi je dolazilo da nas gleda, jer su znali da smo dio njih, i da izgaramo zbog njih i dresa koji nosimo. Nije bilo para, ali ni tog osjećaja koji se može porediti sa izlaskom na korzo kad postigneš gol-dva, a svi ti prilaze, prepoznaju i čestitaju. Igralo se i treniralo pod čuvenim Darovim topolama. Koliko si morao znoja proliti da bi postao dio ekipe! Vladala je velika, zdrava konkurencija. Starije igrače smo poštovali. Kada je seniorski tim igrao mečeve, mi smo se divili Danu Delibašiću, Laletu Bokanu, Pavlu Kopitoviću, Vasku Pioli, Ćipu Aleksiću…. U naše vrijeme bio je jedan improvizovani teren, i jedna mala svlačionica koju smo svi koristili. Mi smo mlađi satima čekali da se neka lopta odbije, ili da ne dođu ovi stariji da bi mogli makar malo da zaigramo. Kopačke su bile prava rijetkost. Znanje smo upijali od starijih, koji su nam bili i treneri. Tako sam i ja radio, i bio poslušan. Uskoro sam dobio šansu da zaigram. Poslije smo igrali na terenu kraj Pivnice. Sjećam se prvih mečeva u dresu omladinaca. Imali smo solidnu ekipu, i mogli smo sa svima da se nosimo.

Boro odlazi iz Bara u potrazi za napredvanjem i usavršavanjem, i oblači dres tima iz Rijeke.

– Klub sa dobrom tradicijom. Trener mi je bio Dragutin Spasojević. U Hrvatskoj sam proveo jednu polusezonu, 77. godine, i nisam se baš najbolje snašao. Bio sam mlad, a u situaciji da još učim. I učio sam, a svoju šansu vrebao iz prikrajka. Prešao sam u Radnički iz Niša i igrao sa najboljim niškim fudbarima. Tada je, primjera radi, branio Pantelić. No, bila je to jaka konkurencija – prisjeća se Boro, i dodaje da je najljepše fudbaske godine  proveo u Kragujevcu. 

– Davao sam sve od sebe, a to mi se na svakom koraku vraćalo. Zastava je tada bila najača firma na Balkanu. Ulagali su u klub, i tražili rezultat. Igrao sam Drugu ligu, ali kao da je Prva bila u pitanju. Čak smo nekoliko sezona bili bolji i od ponosa Kragujevca – Radničkog. Ostaće zabilježeno da sam bio najbolji strijelac u istoriji FK Zastava, kluba koji nažalost više ne postoji.

Ipak, nostalgija za Barom bila je jaka, i odlučio je da se vrati.

– U najboljim igračkim godinama, a tada sam ih imao 26, vratio sam se tamo gdje pripadam. U jedini klub za koji istinski navijam, Mornar. Da li je to bio pravi potez? I  danas tvrdim da jeste. Od bivšeg kluba Zastave, dobio sam sjajan posao, postao sam generalni zastupnik njihovih vozila. Spojio sam ugodno sa korisnim, a fudbal igrao iz čiste ljubavi prema matičnom klubu – kaže on, i naglašava da je kopačke o klin objesio u 41. godini, a na njegovom oproštaju u Baru je gostovala Crvena Zvezda.

– Karijeru sam završio kao pomoćni trener i igrač, više sam ulazio u igru kada je bilo potrebno. Želim da kažem da nikada ni jedan dinar ili cent nisam stavio u džep od FK Mornar. Igrao sam duže od mnogih, ali sam igrao iz čiste ljubavi. Nije da mi nije bilo nuđeno, ili da nijesam zasluživao, ali neka ostane zabilježeno da kao igrač i trener, ništa od Mornara nisam uzeo. Samo sam davao. Cijelog sebe – kaže on i poručije mladima.

– Sportom svi treba da se bave, ali svi moraju znati da je slava prolazna, i da veoma malo traje. Lijepo je biti sportsita posebno onaj vrhunski, ali se mora misliti i na  budućnost. Zbog toga školu ne treba zapostavljati. Ona, ipak,  treba da je u prvom planu. Oni koji kažu da sport i knjiga ne mogu zajedno obmanjuju i sebe i druge.