Tragom tekstova iz starih novina: Ilona Marljukić trener mlađih selekcija u Luci Bar

Pripala mi je čast da jednog običnog predvečerja u prostrijima OK Luka Bar u Spo rtskom centru „Topolica“ vodim jedan sasvim „neobičan“ i inspirativan razgovor.

Tekst napisan:  2012.godine

Dok su „sirene“ gazile ka maksimalnoj pobjedi u meču sa Nikšićem, dio svog vremena podijelio sam sa Ilonom Marljukić, odbojakšicom i trenerom mlađih selekcija u Luci Bar. U razgovoru sa Ilonom saznao sam puno zanimljivih detalja koje ranije nisam znao, a koji su sastavni dio života i sporta ove vrsne odbojkašice.

Ilona Marljukić je sa ekipom Uraločka iz Rusije prvi put 1994. godine došla na Port kup u organizaciji Luke Bar. Te godine je upoznala muža Nebojšu, a sledeće, 1995. godine, takođe je sa klubom došla u Bar na Port kup. Naredne godine došla je na odmor, a u međuvremenu je već imala ponude da dođe i igra za Luku Bar. Međutim, kako se klubovi nisu dogovorili, Ilona je odlučila da napusti klub u vrijeme kada se reprezentacija Rusije pripremala za Olimpijske igre. Gotovo da je „pobjegla“, a prestala je da igra i za klub i za reprezentaciju.

O koliko se kvalitetnoj odbojkašici radi svjedoči i to da je bila član reprezentacije Rusije koja je osvojila titulu i svjetskog i evropskog prvaka. Igrala je sva mjesta u timu, osim na poziciji tehničara, ali može i to. U Rusiji se, kaže ona, takmičari spremaju da igraju sve u ekipi. Godine 1996. dobila je jugoslovenski pasoš i udala se, i od tada živi u Baru. Za Luku Bar je počela da igra dok je ova ekipa bila član Druge lige, da bi iste godine postala i član Prve lige. Bio je to dobar sastav u kojem su igrale čak četiri Ruskinje, u samom vrhu ondašnje Jugoslavije, odmah iza Poštara i Jedinstva.

Sina Vladimira rodila je 2000. godine, koji danas kao dvanaestogodišnjak igra košarku i trenira u KK Mediteran. Sa Nebojšom ima i  Đerku Vladanu staru godinu ipo dana.

Ilona je, dok je bila članica Luka Bar, dva puta dobila priznanje za najboljeg sportistu grada, a i dva puta je bila najbolja crnogorska odbojkašica. Imala je peh, lom ruke, ali joj nije smetalo da zajedno sa Lukom Bar i tako teško povrijeđena odigra utakmicu protiv Poštara kada su popularne „sirene“ postale prvaci Kupa Jugoslavije. No, to nije sve bilo. I sa Radničkim iz Beograda je takođe osvojila Kup Jugoslavije i proglašena za najbolju igračicu završnog turnira.

U Italiji je Ilona potpisala dva ugovora, dva puta bila u Turskoj, zatim u Španiji, Rumuniji. Međutim, kaže da i tamo nije sjajno, i da je teško ostvariti sva obećanja koja daju uprave klubova. Četiri godine napravila je pauzu, a dvije godine uopšte nije igrala. Međutim, ne zaboravlja da kaže da je 40 dana nakon prvog porođaja počela da trenira, i te godine potpisala ugovor i igrala u Poljskoj, a zatim se vratila u Srbiju, u Radnički iz Beograda.

Danas radi u klubu kao trener, a kaže da će povremeno i igrati za seniorski sastav. Već je i odigrala jedaan meč protiv odbojkšica Buddućnosti, gdje se vidjelo da će biti veliko pojačanje

Kada je u pitanju crnogorska odbojka i Prva crnogorska liga, kaže da to nije zadovoljavajući kvalitet. Crna Gora je mala, nema puno djevojaka, adekvatnog rada i uslova.

– Počela sam da treniram odbojku sa sedam godina. Danas sam punih 29 u odbojci. Volim da pokažem djeci, jer to je ono što najbolje znam da radim. U inostranstvu se, istina, više radi, međutim, sve te škole i slično predstavljaju biznis. Ni u Rusiji nije kao nekada, nema poštovanja trenera, a nekad nije moglo tako. Zato su i bili bolji rezultati. U Srbiji se još uvijek dobro radi, prate se svjetska zbivanja, i zato njihove reprezentacije imaju uspjeha u svjetskim i evropskim takmičenjima -kaže ona i dodaje,

– Imam preko 45 djevojčica koje vrijedno rade i ja ih pratim. Voljela bih da izdvojim jedno 25 koje bi dobrim radom mogle da postignu uspjeh. Međutim, mnogo je djece, a teško je sa toliko djece raditi. Bilo bi bolje da se to radi u odvojenim terminima. Mislim da me djevojčice vole, cijene, a i ja njih sve do dozvoljenih granica. Tražim rad, a one se trude da ga pruže. Maštaju, vole odbojku, da jednog dana postanu slavne. Radimo četiri puta sedmično, djevojčice su dobile opremu, a uskoro treba i trenerke. Kad sam ja počela da treniram odbojku nisam znala ništa o ovom sportu. Već u prvom razredu došao je čovjek koji je još živ, u Rusiji je i ima 90 godina. Pitao me je da li želim da igram odbojku. Rekla sam da ja nemam pojma šta je to, a onda su me trenirale dvije bliznakinje.