Tragom tekstova iz starih novina: Nebojša Popović Pop – član sjajne generacije rukometaša Mornara

Nema ljubitelja sporta u Baru koja ne poznaje Nebojšu Popovića Popa. Svima su još u sjećanju njegove briljantine igre u dresu jedne sjajne generacije barskih rukometaša.

Tekst napisan 2010. godine.

Počeo je 1984. godine u Mornaru, i ostao u rukometu 22 godine.

– Bila je to sjajna generacija, Simić, Nikočević, Demirović, Pepđonović, sve momci iz srednje škole. Okupno nas je prvo Žarko Trifunović, pa onda preuzeo Zoran Radojičić nakov godinu dana. U Žarkovo vrijeme odigrali smo jednu kup utakmicu, a kod Zorana smo igrali Crnogorsku ligu. Taj sastav je bio pod njegovim vođstvom jedno četiri godine, a iz Crnogorske smo ušli u Drugu ligu na nivou Jugoslavije, a onda učestvovali u čuvenim  kvalifikacijama u Zagrebu za ulazak u Prvu ligu. Pored nas su učestvovali Partizan, Vardar iz Skopla i Aero Celje iz Celja. Bili smo treći. Kasnije je uslijedio raspad Jugoslavije, i plasirali smo se u Prvu ligu. Tada sam imao 23 godine igrao sam lijevo krilo. Tu su bili i Metaloplastika, Sloga iz Doboja, Pelister iz Bitolja, Proleter iz Zrenjenina, gdje je igrao Stevo Nikočević.

Ulaskom u Prvu ligu, kaže on, većina Barana ostaje u klubu.

– Bili smo mladi momci, i doveli smo dva pojačanja iz Makedopije. Prve godine smo opstali u ligi, čak smo bili u sredini tebele. Kući smo dobijali sve utakmice, čak i Zvezdu i Partizana. Zvezdu čak i u Beogradu, a na našem parketu dva puta. Sa Partizanom smo nakon tih kvalifikacija bili na ratnoj pozi, i uvijek je bilo napeto na utakmicama sa njima.

U drugoj godini takmičenja u Prvoj ligi, Mornar je napravio najveći uspjeh crnogorskog muškog rukometa, jer je bio jedina ekipa iz Crne Gore koja je igrala u Evropi.

– Sjećam se da sala jednostavno nije mogla da primi toliko gledalca koliko ih je dolazilo na svaku utakmicu.Toga ću se uvijek sjećati. Interesantno je pomenuti kako sam na kraju sezone, kada se sabiralo ko je šta uradio, po zapisnicima  imao 212 postignutih golova, i bio prvi strijelic. Međutim, kad je izašao Almanah Rukometnog saveza Jugoslavije, ne samo da nisam bio prvi, već me uošte nije bilo na spisku, a prvo mjesto zauzeo je Nedeljko Jovanović, čuveni igrač iz vremena SFRJ, koji je imao 190 golova. U toj godni sam bio čak i na vratima reprezentacije. Davao sam golove kao od šale. Na jednom meču čak 23 gola, protiv Sloge iz Doboja, a protiv Pelistera 19.

No, ističe on, ubrzo su nastupile sankcije, a Mornar je, kao i danas, kuburio sa sredstvima.

– Ja sam potražio drugu sredinu, prešao u Srem iz Šada. Nisam našao zajednički jezik sa upravom kluba, gdje sam ostao tri godine, i prešao sam u Suboticu, a nako toga dolazim u Lovćen, sa kojim sam igrao u Evropi. Bilo smo drugi u prvenstvu Jugoslavije i finalisti kupa. Kad smo već kod Lovćena, pomenuo bih trenera Branislava Pokrajca, odličnog trenera i psihologa. Što se tiče moje karijere, fali mi jedino jedna titula sa nekim od klubova gdje sam igrao. Rekao bih da sam tada bio potpuno uspješan, i ne žalim se onim što sam postigao.

Pop je prestao da igra u 37.godini, a karijeru je završio tamo gdje je i počeo u Mornaru.

– Igrali smo u Drugoj ligi. Bila je to jedna mlada ekipa, i pokušali smo da se vratimo u Prvu ligu SRJ – kaže oni dodaje

Moram pomenuti ovom prilikom i legendu barskog rukometa, predsjednika kluba, i sadašnje i iz tih vremena Novicu Vučkovića, koji je poznat ne samo na ovim prostorima, već širom stare Jugoslavije. Sa njim su uvijek bili doživljaji putovati.

Nije zadovoljan kvalitetom rukometa

Prošle godine sam bio na par utakmica Mornaa. Nisam zadovoljan kvalitetom. Iz godine u godinu ide sve lošije, prošle sezone su se jedva spasili ispadanja iz liga i to u zadnjem kolu. Ove godine ponovo tavore na dnu i to mi se ne dopada. Moje kolege rade sa djecom, ali ponovo su najveći problem finansije. Eto, otvorila se i Sportska dvorana. Što se tiče Sedmerca, to je mlad klub, i nevjerujem da bi mogli da se nose sa Prvom ligom, ali bi to mogla bita dobro za Mornar, da igraju djeca i kale se, a onda i graju u Mornaru.