Žaklina Miranović o svojoj Monografiji ŽOK „Luka Barˮ – svjedok jednog vremena

Pokušaj da se otrgne, sačuva od zaborava ono što se može smatrati najbitnijim i najinteresantnijim u tridesetogodišnjoj istoriji našeg kluba.

Nije me začudilo kad sam čuo da je Žaklina Miranović objavila Monografiju ŽOK „Luka Barˮ. Znam da je bila najbolji učenik Gimnazije „Niko Rolović” i najbolji student  Pravnog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu. Dugo godina je na odgovornim  pozicijama  u  Luci  Bar.

Znam da ne voli intervjue.

Sreo sam Žanu sasvim slučajno, u šetnji pored mora, i nakon prijateljskog pozdrava iskoristio sam priliku da je upitam za Monografiju ŽOK „Luka Bar” koju je upravo  objavila.

Uz prepoznatljiv osmijeh i srdačnost  u  ophođenju, prenijela mi je svoje  utiske o  lijepoj noći u kojoj je promovisana monografija, noći punoj pozitivnih emocija i dobre   energije, o susretu sa bivšim odbojkašicama, druženju koje je potrajalo dugo nakon završetka zvaničnog dijela  programa.

– Ova monografija je svjedok jednog vremena. Pokušaj da se otrgne i sačuva od  zaborava ono što se može smatrati najbitnijim i najinteresantnijim u tridesetogodišnjoj  istoriji našeg kluba.

Formirala sam građu koju je trebalo sistematizovati, odvojiti bitno od manje bitnog. Uložila sam dosta truda u traženje dokumentacije, prelistala na stotine stranica  bibliotečke periodike. Ukrštala podatke dobijene kroz razgovore sa glavnim akterima lučke odbojkaške priče u želji da što tačnije prikažem najznačajnije partije iz života i  rada kluba. Trebalo je predstaviti trideset godina rada kluba, a izbjeći zamku pretjeranog   detaljisanja, statistike, brojki, koje bi i meni, kao čitaocu, bile naporne, bez obzira na ljubav prema odbojci i sportu  uopšte.

A kako monografija nije samo „suvi” tekst, uspjela sam da sa raznih strana, i iz raznih izvora, pronađem i određeni broj fotografija, kojima je, zahvaljujući kvalitetu njihove  izrade, ilustrovano ovo štivo.

Monografija prati osnivanje, razvoj i rad kluba kroz tri poglavlja, koje sam nazvala: Prva pjesma „sirena” (1992-2001), Od tišine do siline (2002-2012) i Na talasima uspjeha (2013-2023). Željela sam da i kroz same naslove pojedinih poglavlja dam presjek stanja i  zbivanja u klubu, od samog osnivanja, napredovanja kroz takmičarske lige, rezultatskog zatišja i borbe za opstanak, do prvih velikih trofeja i kontinuiranog uspjeha, koji se od  2006. godine do danas ogleda kroz dvanaest titula državnog šampiona i sedam trofeja Kupa Crne Gore.

Naravno, nisam zaboravila ni čuveni Port Cup, međunarodni lučki turnir, koji je svoju kulminaciju dostigao u prvoj deceniji rada kluba, predstavljajući, istovremeno, sportsku,  privrednu i turističku manifestaciju evropskih  razmjera.

Ukratko – rad  na  monografiji  je bio izazovan i zahtjevan,  na momente  stresan, ali mi  je pričinio i veliko zadovoljstvo.

Sem najbitnijih sportskih rezultata,  koji  se  odnose  kako  na  najveća dostignuća,  tako  i  na grčevitu  borbu  za  opstanak  u  različitim rangovima takmičenja, monografija sadrži i   poneku zanimljivu priču  iz sportskog života igračica,  trenera, čelnika kluba, koji su  dio sebe utkali u rad i djelovanje ovog sportskog kolektiva.

Odbojkaški klub „Luka Bar” uvijek je bio širom otvoren za svu djecu željnu odbojkaškog  znanja i igre, stvorene su generacije uspješnih sportista, koji  su, i  po  napuštanju  rodnog  Bara, nastavili da dostojno reprezentuju ime svog matičnog  kluba i svog  grada.

Uporedo sa sportom, bilo je i onih koji su postizali  dobre  rezultate  u  školovanju.

Osjećala  sam  potrebu  da  kroz  priču  o  sportu  provučem  i  neophodnost  obrazovanja  sportiste, koji će se, u jednom  trenutku, nakon  lijepih  godina  provedenih  na  sportskim  terenima, naći pred  pitanjem: Kuda  i  kako  dalje?  Šta  nakon  sportske  karijere koja ima svoj rok trajanja? Možda  vrhunski  sportisti i obezbijede  sebi  sredstva  za  ugodan  život,  ali  veliki je broj  onih  koji moraju naći  novi izvor prihoda za dalje  bitisanje. Stoga sam,  kroz  crticu  o  pojedinim bivšim  odbojkašicama,  željela  da  pružim primjer  sadašnjim sportskim generacijama da se, kroz adekvatnu organizaciju obaveza na  terenu i van  njega, mogu postići dobri  rezultati i u školovanju i obezbijediti  neka druga znanja i vještine potrebna za život nakon povlačenja iz sporta, odnosno završetka sportske karijere.

Kad sam završila sa pisanjem, moja  bratanica Karla,  veliki  ljubitelj  književnosti,  kojoj su sportske strane novina tek usputno interesovanje, pročitala  je  par  strana  monografije  i  rekla mi: „Sad  imam  želju  da  je  pročitam  do  kraja”.

Nije  mogla ni pomisliti da  mi  je  tim  riječima  dala možda  i  najjaču  pozitivnu  kritiku  onog  na čemu  sam  radila. Upravo sam  i  željela da postignem da ono što stvaram  bude dopadljivo i čitljivo, kako ljudima iz svijeta sporta, tako i onima kojima sport nije u  fokusu  interesovanja.

Zato vjerujem da sam napravila štivo koje neće samo stajati na kućnim ili klupskim policama, već da  će  biti  rado  čitano – zaključila je, naravno uz osmijeh, svoje  izlaganje  Žana, pa pokazujući rukom na more, obalu, fudbalske i teniske terene, iz daljine   poručila  –  Naš Bar  je mnogo više od sunca i mora. Kakva  Marbelja,  kakav   Majami… Bar treba da bude svjetska sportska meka…