Barska žutica možda grkne i „oklapi u grlo“, ali turisti žele da probaju ono što je autentično i lokalno

Spičanski kraj bogat je autentičnim delicijama, receptima koji se vjekovima prenose „sa koljena na koljeno“. Sve što nije zapisano, podložno je promjeni i uticaju, te je dr Milica Kovačević, Spičanka koju je životni poziv ljekara odveo u Austriju gdje sada živi i radi, odlučila da recepte svoje majke, rođaka i komšinica koji su svojstveni ovom kraju barske opštine, sačuva od zaborava i objedini u svojevrsni „kuvar“ – „Kroz brvačke pinjate“ koji čini više desetina recepata.

Knjiga je, kako za Primorski portal kaže autorka, objavljena u vrijeme korone, a recepte je prikupljala godinama.

„Skupljala sam za sebe recepte od mojih tetaka, komšinica, iz mog sela – Brca, gdje sam rođena i odrasla. Nisam imala namjeru da to publikujem. Ali, u doba korone sam imala više slobodnog vremena i tada sam svu knjigu kompletirala fotografijama„, kaže Kovačević, koja je većinu recepata i sama pripremila.

„Nisam pripremila „kuš pilav“, to je oriz od malih ptica, krokoči, to su puževi… S druge strane, volim najviše recepte od ‘zerzevata’, zeleniša, odnosno povrća. Moje selo je nastajalo na posjedima Benediktanske ratačke opatije i naši preci su uglavnom radili kao zemljoradnici, baštovani na tim džardinima, divnim vrtovima i imaju bezbroj recepata od povrća. Nevjerovatna je ta maštovitost i kreativnost starih domaćica koje su iskombinovale, napravile i osmislile toliko puno recepata od povrća. Inače, moja familija se najviše raduje stufadi“, kaže Kovačević, iskazavši želju da promocija knjige bude ponovo organizovana u Crnoj Gori.

„Spič je od davnina turistička destinacija, još od Srednjeg vijeka, kada su hodočasnici iz cijelog regiona ovdje dolazili, na hodočašće u Svetu Mariju Ratačku, tako da su korijeni turizma vrlo stari. Mislim da bi bilo korisno da se knjiga prevede na strane jezike, po mogućnosti njemački„, kaže Kovačević i dodaje da svi turisti koji dođu u stranu destinaciju žele da probaju ono što je lokalno i autentično.

„Meni je žao kada ovdje vidim jogurt, sir, ulje i masline koji nisu iz Bara, a mi imamo šta da ponudimo – naših kozjih sireva, sira iz Mikulića praktično više nema na pijacama. Naša žutica možda grkne i ‘oklapi u grlo’, ali ona je autentična i ima strašnu istoriju koja seže do Stari Ilira i Grka. Turisti hoće to da čuju i da probaju, iako ona možda nije na nekim svjetskim listama ulja, ali ljudi žele da je probaju„, kaže Kovačević.

Njeno iskustvo iz Austrije je drugačije.

„U mjestu gdje ja živim svi supermaketi, prodavnice, bolnica, imaju obavezu da uzimaju proizvode od lokalnih proizvođača i malih zemljoradnika. Vi u svakoj prodavnici imate i znate od koga ste kupili jaje, kupus, mlijeko… Oni time daju podršku lokalnoj zemljoradnji i ljudima da to razvijaju i uostalom obezbjeđuju ljudima hleb„, kaže Kovačević i dodaje da se u Austriji svakodnevno susreće u dijelu koji gravitira Švajcarskoj, a u kojem ona živi, s ljudima koji vole svoj posao zemljoradnika, poljoprivrednika…

„Ti mladi ljudi obrađuju zemlju, drže krave, ovce, kokoške, po planinama… To su ljudi koji takav život vole i koji neće da idu u gradove. Oni se rado vraćaju na svoje selo, u svoj kraj, iako završe medicinu, recimo. I to je pravo bogatstvo, to je ono čime se Austrija ponosi i predstavlja svijetu. Kod nas, nažalost, mladi ljudi odlaze„, kaže Kovačević.