Italijanska gastronomska priča
Italijanska kuhinja je toliko ušla u naš život da i ne primećujemo da teško prođe i jedna nedjelja, a da ne pojedemo picu, lazanje, kanelone… To je jedna od najpopularnijih svjetskih kuhinja, pa ako u nekom mjestu uopšte i postoji restoran sa stranim specijalitetima, sigurno je italijanski.
Moze se reći da je italijanska kuhinja i više od kuhinje, da je postala svojevrsni simbol prestiža i života sa stilom. Italija je zemlja koja ima više kuvara nego industrijskih radnika.
Ovo veliko poluostrvo je 80% u vodenom okruženju (Jadransko, Jonsko I Tirensko more). Od ostatka kontinenta je “odvojeno” najvišim planinskim lancem u Evropi, Alpima. Rezultat svega toga je prilično raznolika klima i još raznolikiji reljef: plodne doline, „brežuljkaste“ ravnice, šumovite planine, gole stijene, vrhovi pod snijegom, mediteranske obale…
Značajne civilizacije su se smjenjivale na ovoj teritoriji još od davnina. i svaka je ostavila svoj trag na mnogo čemu što se sad naziva „italijansko“, pa i na onom što nas trenutno najviše zanima. Sve ovo je uticalo na oblikovanje jedne od najpopularnijih kuhinja svijeta. Italijanska kuhinja jeste jedna od najpopularnijih, ali se često kaže i da je ona jedna od najpoznatijih kuhinja u svijetu.
Postoje veoma velike razlike u načinu pripremanja, pa i u izboru hrane koja se priprema, između 20 regiona, a potom i između manjih teritorija unutar tih regiona.
Italijani vole da prilikom kuvanja koriste sezonsko voće i povrće pa se svaki ovaj segment njihove kuhinje znatno mijenja sa promjenom godišnjeg doba. Ono što ujedinjuje Italijane sa sjevera i juga jeste strast prema jedinstvenoj, jednostavno pripremljenoj hrani u kojoj se najviše ispoljava prirodni ukus.
Italijanska kuhinja je kombinacija maslinovog ulja (s izuzetkom krajnjeg sjevera gde se koriste neki drugi zamašćivači), povrća, naročito, paradajza, žitarica, voća, sireva i ribe. Sve ovo Italijani konzumiraju u dva navrata dnevno. Onaj jutarnji obrok, koji nemamo ni mi, ali ga znamo kao doručak, zamenjuju jednim kapućinom. Ono što je bitno je da se, bilo da se radi o ručku bilo da se radi o večeri, nigde ne sijme žuriti. Uz čašu vina i razgovor potpuno se posvećuju uživanju u ukusu svakog dijela obroka.
Tradicionalni italijanski meni izgleda ovako:
antipasto je toplo ili hladno predjelo.
primo, prvo jelo, je toplo jelo. U toj ulozi će se naći pasta, rižoto, njoke, palenta ili neka supa i sve to, uglavnom, u vegetarijanskom izdanju.
secondo, drugo ili glavno jelo, je riba, ili već neki plodovi mora, ili meso. Najviše se koristi teletina.
contorno, sporedno jelo, je neka salata ili već neko povrće i uviek ide poslije glavnog jela.
dolce, desert, može biti svašta. U ovoj, od mjesta do mjesta, tako različitoj kuhinji se, verovatno, deserti razlikuju najviše.
caffe tj., sad već svima dobro znani, espresso. Kraći, duži, s mlijekom ili bez, u svakom slučaju, pije se poslije jela.
ammazzacaffe, u bukvalnom prevodu, ubica kafe je mala čaša likera koja se pije posle kafe da ublaži njen ukus. I ovdje postoje brojne vrste, ali su najpoznatiji grappa, od grožđa i limoncello, od limuna.
Izvor: escape-magazin.com
