Problemu gojaznosti djece strateški pristupiti, edukovati djecu, nastavnike, ali i roditelje

Svaki peti dječak u Crnoj Gori, kao i svaka deseta djevojčica, gojazni su, pokazalo je posljednje istraživanje Instituta za javno zdravlje Crne Gore, koje je rađeno na inicijativu SZO. Kako pristupiti rješavanju ovog problema, šta uvrstiti, a šta izbjegavati u svakodnevnoj ishrani djece i koliko je važna fizička aktivnost, za Primorski portal govori dr Snežana Barjaktarović-Labović, dijetolog higijenolog, iz Instituta za javno zdravlje.

Istraživanje praćenja gojaznosti kod djece inicirala je Svjetska zdravstvena organizacija, a uradio Institut za javno zdravlje. U pitanju je drugo mjerenje, a trenutno se obrađuju rezultati iz treće runde, koju je u potpunosti finansirao Institut za javno zdravlje.

„Kada govorimo o broju djece koja imaju prekomjernu tjelesnu masu i broju gojazne djece, nije došlo do velikog odstupanja u odnosu na prvo mjerenje“, ističe naša sagovornica i dodaje da ne možemo ni da očekujemo neke spektakularne rezultate, jer je u međuvremenu slabo šta i preduzeto da do poboljšanja dođe.

„I od strane IJZ i od strane zdravstvenih ustanova treba kontinuirano da se radi na edukaciji, promociji zdravlja, promociji principa pravilne ishrane“, navodi dr Barjaktarović-Labović.

Tek 1 odsto roditelja ima percepciju da mu je dijete gojazno

Ipak, ono što je identično u oba mjerenja je postotak roditelja koji kod svoje djece, kod koje je ustanovljena prekomjerna tjelesna masa, prepoznaju gojaznost, a on iznosi tek 1 odsto.

„To je mene kao ljekara, higijenologa, dijetologa strašno zabrinulo. To znači da tek jedan jedini procenat roditelja gojazne djece ima percepciju da mu je dijete gojazno. To je strašan podatak i znači da nije dovoljno edukovati djecu, već i roditelje, vaspitače, nastavnike… To je nešto na čemu treba da rade kompetentne osobe, ljudi koji se ozbiljno bave ishranom, ali da rade dugo i strpljivo i da se uključe sve relevantne institucije“, smatra dr Barjaktarović – Labović.

Na pitanje „Da li je zdrava hrana skupa?“, naša sagovornica kaže da „ne može sebi da dozvoli da hranu podijeli na zdravu i onda nezdravu ili bolesnu“. U svim grupama namirnica koje treba tokom dana da budu zastupljene u našoj ishrani, a to su žitarice i proizvodi od brašna, mlijeko i mliječni proizvodi, povrće, voće i meso, ima nekih namirnica koje treba jesti svakodnevno, a ima nekih koje treba maksimalno izbjegavati, dodaje dr Barjaktarović-Labović.

„Voda je veoma zastupljena gradivna komponenta u tijelu čovjeka, a naročito djece. Zato djecu treba nuditi vodom i učiti ih da piju vodu. Sokovi su tečni slatkiši i treba ih izbjegavati. Mnogo je korisnije za zdravlje da se pije voda, a jede cijelo voće i cijelo povrće. Takođe, prednost treba dati vodi sa česme u odnosu na flaširanu, jer tako osim što razvijamo zdravstvenu svijest, utičemo i na smanjenje plastike u životnoj sredini, pa razvijamo i ekološku svijest“, kaže naša sagovornica.

Lošeg povrća nema, suvo voće je energetska bomba

Zdrav obrok nije skup obrok, jasna je dr Barjaktarović-Labović.

„Na primjer, jeste integralni hleb skuplji od bijelog hleba, ali nije duplo skupljo, već 5 ili 10 centi. Hleb koji ćemo kupiti u prodavnici za 3,5 eura koji je proizveden ne znam kakvom tehnologijom i prati ga sjajna reklama, daće nam isto ono što i hleb iz pekare u kojoj ja kupujem integralnu ružu. Ne treba nužno da biramo skupu hranu. U grupi mlijeka razlika između bezmasnog i masnog sira je zanemarljiva, a mnogo ćemo uraditi za svoj organizam ako ga lišimo bespotrebnih zasićenih masti. Isto je i sa grupom mesa – kilogram junetine je skuplji od kilograma pastrmke, i to duplo. Kada govorimo o povrću, lošeg povrća nema, to je superhrana, hrana puna vode i koju možemo jesti u sirovom obliku u većoj količini, u izobilju ima mikronutrijenata, ali o unosu voća moramo da vodimo računa – svako voće ima određenu količinu šećera i moramo da se ograničimo. Jedan od principa pravilne ishrane je umjerenost. Na dnevnom nivou količina voća koje pojedemo ne smije da pređe 300-350 g, ali posebnu pažnju treba obratiti na suvo voće. Treba pojasniti da sve što je suvo, čemu je oduzeta voda je kalorijska, energetska bomba. Suvo voće je koncentrat šećera…“, kaže dr Barjaktarović – Labović.

Kada kažemo zdrava hrana, mnogima su „pred očima“ avokado, čia sjemenke i slično. Naša sagovornica objašnjava da u pitanju jeste dobra hrana, ali da tu ima i malo pomodarstva.

„Na našim prostorima uspijevaju biljke koje imaju odlične nutritivne karakteristike i zato nema potrebe da pored naših dinja, oraha, bundeva i njihovih sjemenki i mnogobrojne sjajne domaće hrane jedemo hranu iz dalekih krajeva. Danas je veoma izražena potreba za takozvanom „lokalnom ishranom“, ne samo iz nutritivnih, već i ekonomskih razloga“, objašnjava Barjaktarović Labović.

Fizička neaktivnost u samom vrhu uzročnika preranog obolijevanja i umiranja

Nerijetko se od roditelja kao opravdanje za loše navike u ishrani može čuti – „I mi smo jeli masno i slatko, pa nam nije ništa“. No, saglasna je naša sagovornica, u ovom trenutku ta parola „nije primjenjiva“.

„Moramo da osvijestimo i pogledamo istini u oči, moramo da se suočimo sa problemom da bismo problem mogli da riješimo. Današnji roditelj ima drugačiji odnos prema djetetu u odnosu na moje roditelje, recimo. Moje djetinjstvo nije izgledalo kao djetinjstvo moje djece i svako od nas iz najbolje namjere vrlo često pogriješi u tom dijelu odgajanja djeteta. Kada je u pitanju način života – mi smo bili neuporedivo više fizički aktivni, što znači da smo i trošili kalorije koje smo unosili hranom, imali lastiš, loptu, golove od kamena, badminton, živjeli smo za čas fizičkog više nego za bilo koji drugi, i od onog dijela dana kada nismo u školi gledali smo što više da budemo napolju. I nismo stajali, kretali smo se, trčali, vozili bicikla, rolšule…. Svaki korak je važan, svaki okretaj pedala bicikla je važan, svaki zamah u plivanju, kao i što je svaka kalorija važna. Danas je fizička neaktivnost u samom vrhu uzročnika preranog obolijevanja i umiranja. Kada u našoj Ambulanti za ishranu u Institutu pitamo pacijente koliko dugo tokom dana hodaju, koliko sjede, koliko leže, često se desi da upravo tu pred nama osvijeste koliko se malo kreću. Vrlo veliki broj djece u Crnoj Gori trenira neki sport, ali je problem što su djeca samo tokom treninga fizički aktivna. Sve vrijeme prije i poslije treninga sjede. To je problem. Moramo se povremeno preispitati. Greške koje roditelji često prave su najuočljivije tokom kišnih dana. Oni voze djecu do ulaza u školu da ne bi pokisla. Međutim, bolje je kupiti kabanicu, neka djeca hodaju, kiša je prirodna pojava… To su neke poruke koje treba da pošaljemo – vratimo se prirodi, normalnim principima, normalnom ponašanju…“, navodi dr Barjaktarović – Labović.

Prekomjerna konzumacija slatkiša i unos šećera u periodu djetinjstva takođe je jedan od evidentnih problema. Naša sagovornica ističe da u tom smislu treba da se vratimo nekim starim, zaboravljenim recepturama,te da slatkiše pune šećera zamijenimo tufahijom, pečenom bundevom ili kuvanim žitom sa orasima.

„U današnjem svijetu gdje je poslastičarstvo postalo umjetnost, stvarno teško odoljeti im. Očekivati i od nas odraslih, a naročito do djece da mogu da odole tim đakonijama, nije objektivno. Treba ograničiti unos slatkiša svima, pa i djeci. Ali, tu se opet vraćamo na odnos i odgovornost roditelja u odnosu na dijete. Mi možemo djeci da pričamo šta god hoćemo, ali djeca gledaju kako se mi ponašamo. Možemo da im branimo da jedu slatkiše ili piju gazirana pića, a mi ih svakodnevno pijemo. Naravno da će se naše dijete ponašati kako smo se mi ponašali, a ne onako kako smo mu govorili da se ponaša. Drugo, treba da uključimo djecu u procese nabavke i pripreme hrane, da napravimo neke zaboravljene recepture – tufahija, kuvano žito sa orasima, pečena bundeva, to je nešto što imamo tu u našim baštama i treba da pretočimo u slatkiš koji nije za poređenje sa slatkišima koji su puni putera, šećera… Razgovarati sa djecom, biti sa djecom, imati zajedničke obroke, uobročiti djecu, ne grickati između obroka, uključiti ih i tjerati ih da budu što više fizički aktivni. I kroz svoj primjer učiti djecu da je važno sve što se može uraditi pješke. Ne koristiti lift, nego stepenice. To su primjeri koje će kad tad dijete usvojiti  i ponašati se na taj način, ako mu mi svojim primjerom to pokažemo“, jasna je naša sagoronica.

Neophodno reformisati prevenciju u sistemu zdravstvene zaštite Crne Gore

Za rješavanje problema gojaznosti djece u Crnoj Gori neophodan je strateški pristup.

„Da bi se napravio bilo koji strateški dokument, bilo koji plan, moramo da znamo koje zdravstvene probleme imamo. Trenutno, u našoj državi teško je prikupiti podatke. Mi u ovom trenutku nemamo svježe podatke za puno toga. Za neke poremećaje zdravlja, poslednji dostupni podaci su iz 2013. godine. S druge strane, od početka reforme primarne zdravstvene zaštite, kada su konkretno djeca u pitanju i njihovi sistematski pregledi, to izgleda potpuno drugačije u odnosu na period dok smo imali školske dispanzere i dok je postojao kontinuitet praćenja kako rasta i razvoja djece, tako i svih poremećaja zdravlja, od deformiteta stopala, kičmenog stuba, vida, itd… Tada se pedijatar u školi bavio prevencijom i čuvao zdravlje školske populacije. Danas su izabrani pedijatri preopterećeni i teško da mogu da stignu da se bave prevencijom, kao ni izabrani doktori za odrasle. Ako hoćemo preventivno da delujemo, moramo otići ka zdravom djetetu i zdravom odraslom čovjeku i čuvati njegovo zdravlje“, kaže naša sagovornica i dodaje da je neophodno potpuno reformisati prevenciju u sistemu zdravstvene zaštite Crne Gore.

„Danas svjedočimo tome da se sistematski pregledi ne rade redovno, kao ni ostale preventivne aktivnosti na primarnom nivou zdravstvene zaštite. Ako hoćemo kao država da mijenjamo nešto u zdravstvenoj statistici našoj nacionalnoj, moramo da shvatimo da je prevencija mnogo povoljnija i isplativija od liječenja, ali i da shvatimo da preventivne mjere ne mogu da daju rezultat za vrijeme trajanja mandata jednog ministra, političara… To je dug proces. Ako bismo danas krenuli da primjenjujemo preventivne mjere za koje pouzdano znamo da su dale rezultate u nekim državama i koje su značajno popravile zdravstveni bilten, kao što su skandinavske, ne možemo očekivati da ćemo za godinu, dvije ili tri imati rezultat, ali za pet do deset godina imaćemo i te kako, a naročito ako se usmerimo na najmlađe“, objašnjava dr Barjaktarović – Labović i zaključuje da se prvo moraju dobiti podaci na koje se možemo osloniti, pa na osnovu tih podataka napraviti preventivne programe, kako bi se usmjerili na redukciju najučestalijih poremećaja zdravlja.