Sjetih se priče za veče
Sjetih se osamdesetih godina dvadesetog vijeka. Sjetih se jedne priče iz tadašnjih novina.
Dozvolite mi prvo da vam ispričam koji je kućni red za čitanje štampe tada važio u kući.
Obično bi Večernje novosti kupio otac pri povratku sa posla, negdje iza tri popodne. Posle ručka, čitanje bi mu došlo nešto kao duhovna relaksacija nakon osmočasovne buke nikšićke željezare. Odmarajući na kauču, često bi se desilo da malo prilegne, i ako bi ih stavio preko lica kao štit od dnevne svjetlosti, moralo se čekati dok se probudi. A i šta će klincu sad novine, valja uraditi domaći zadatak i učiti malo.
Malo.
Što sam i radio, ako se izuzmu klasici kao što su bili Komandant Mark, Blek Stena i Zagor. Dobro, i kapetan Miki.
Uveče bih, pod stalnim pritiskom gospođe Dosade, uzeo da prelistam taj papirni medij. Malo mi je šta zadržavalo pažnju, mada sam se ponekad trudio da čitam dosadne rogobatne članke o ko zna čemu. Želja da razmišljam kao odrasli bi me ubrzo napustila.
Kad bi stigao do rubrike priče za veče stvar se iz temelja mijenjala. Utonuo bi u kratku priču, a pomenuta gospoja bi na koji trenutak izašla iz kuće.
U komšiluku je živio dječak koji je imao samu majku. Zvao se Henk. Bili su siromašni. Odjeću i obuću koja nije bila baš kao kod ostale djece je nosio nekako dostojanstveno. Svojim ponašanjem je svima stavljao do znanja da ne želi da ga iko sažaljeva.
A klinci su ga voljeli. I poštovali.
Henk je bio pouzdan drugar, ni pred kim nije saginjao glavu, nije lagao ni varao. Svi su mu vjerovali na riječ.
Kad bi od nekog pozajmio knjigu i rekao da će je vratiti određenog dana, to bi i uradio. ,,Loptu ću ti vratiti večeras u seadm“. Tačan kao sat, u sedam bi stajao pred drugarovim vratima sa loptom u ruci. Ako bi se ekipa sukobila sa protivničkom grupom, Henk nikada ne bi uzmakao.
Dječaka starijeg dvije godine spasio je iz rijeke.
Svi su voljeli Henka.
Prošle su godine, klinci iz kraja su odrasli. Neki su postali porodični ljudi, a Henk je ostao sam. Kad je došlo vrijeme da trošnu kuću zamjeni novom, razmišljao je kako da dođe do pozajmice bez ičega vrijednog što bi dao u zalog.
Ipak je otišao u banku. Direktor je bio njegov drugar iz djetinjstva.
,,Čuj Džo, nemam ništa da ti dam kao garanciju da ću vratiti pare, ali ti obećavam da ću isplatiti i poslednji cent do dogovorenog roka“.
Dobio je kredit bez problema.
Mladost je prohujala, stigla je starost. Henk je ostao sam…
Osjetio da mu se bliži kraj. Niko neće ostati iza njega da ga sahrani. A da to plati grad, nije želio. Telefonirao je Miču, zamolio ga da dođe.
,,Mič, molim te za uslugu. Nije mi ostalo mnogo. A treba mi novac za sahranu. Ne bih volio da stvaram ljudima oko toga glavobolju. Vratiću ti na onom svijetu.“
I tu pozajmicu je dobio.
Kraj
Nekoliko minuta nakon čitanja bio sam pod jakim utiskom. Gledao u jednu tačku na zidu i zamišljao tog čestitog dječaka.
Postoji li takav u mom komšiluku?
Da li bih ja mogao biti kao on?
Neko se nakašljao. Pogledam prema vratima, a tamo gospođa Dosada, debela, obučena u sivo. Stoji i gleda me.
Pomislih – jesam li dobro sakrio stripove, mogu li ih roditelji pronaći? Na Marka, Bleka i Zagora se uvijek mogu osloniti. Njihove avanture su tjerale ovu debeljucu daleko od mog života. Iako tada nisam primjećivao da su i oni bili ispričani u crno-bijelim tonovima, a siva je bila njihova mješavina.
Eto, sjetih se i ove priče iz vremena kad su novine bile dio naše svakodnevice. I kad su imale tu moć da, na kratko, odvedu jednog dječaka u neki svijet daleko od škole, učenja, ograničenog izlaska van.
Aleksandar Matović
