Tragom tekstova iz starih novina: Najslađi zaštitni znak Starog Bara

Poslastičarnica „Karađuzovićˮ, najslađi zaštitni znak Starog Bara kako je u šali zovu, i danas nudi kolače po receptima kojima su počeli ovaj posao još davne 1934. godine.

Osim u Starom Baru, Karađuzovići svoje poslastice prodaju i na Zelenoj pijaci na Topolici, gdje se nalazi njihova burekdžijska radnja. Argon Karađuzović objašnjava da po starinskim receptima prave baklavu, kadaif, tulumbu, gurabiju, orasnice, lenju pitu, sladolede, a od „savremenihˮ kolača, figaro, štefanije, poljupce, kao i Redžepove bombone, crvene jabuke… Sve to, tako kaže, prave ručno i bez dodatka hemijskih sredstava. Pored Argona, u porodičnom biznisu su Bajazit Bato i Džengins.

Prvi Karađuzović koji je počeo da pravi i prodaje poslastice bio je Redžep, prije 80 godina u Starom Baru.

– Redžep je bio trgovac, a porodica je zajedno držala sedam opančarskih i obućarskih radnji. Snabdjevali su opancima primorje od Ulcinja do Igala. A onda nam se desio bankrot, i to na suvim smokvama. Otkupili smo 12 vagona suvih smokava, po šest za Zagreb i Austriju, namjestilo se tako da je počeo da duva jugo i ucrvljalo se svih 12 vagona. Da bi se tolike smokve platile, naš djed i stric su morali da prodaju 600 korjena maslina, dvije uljare i svih sedam radnji. Otac Radžep mi je pričao da je to bio bankrot od 15.000 zlatnih napoleona. Mahmut, sin strica Halila, naučio je u Ulcinju poslastičarski zanat, i oni su svi zajedno ušli u ovaj posao 1934. godine – priča Bato Karađuzović.

Specijalitet kuće je sultan – sudžuk, kolač koji ima dugu istoriju, a koji danas prave samo u ovoj radnji.

– Samo ime govori odakle kolač potiče, kome je služio i za šta je koristio. Pravi se od meda, bjelanceta, oraha i čokolade, pa je to pomalo i afrodizijak koji su patentirali sultani. Zato je i skuplji od drugih kolača, jer iziskuje više materijala, a i način spravljanja je jako delikatan, jer od deset pokušaja uspije osam – kaže Argon.

On ističe da je kolačima rok trajanja maksimalno do deset dana, jer u njima nema ni aditiva, ni konzervansa.

– Hit poslastičarnice u starobarskoj čaršiji su i smokvice, potpuno čiste, koje ce kuvaju sa šećerom i opasima, bez ikakvih hemijskih primjesa. Od poslastica iz starih vremena još su traženi Redžepovi šećeri, koji su zapravo bombone. Spremamo ih obično za Bajram i najčešće ih traže pripadnici starije generacije. Dolaze i iz Mrkojevića da kupe poslasticu. Kupuju ih i djeca, jer su od starijih čuli da su jako ukusni. Pored Barana, stalne mušterije nam dolaze iz Budve, Petrovca, Podgorice, a kad su praznici obavezno i iz Ulcinja – priča Agron.

Ranije su držali radnju i u Sutomoru, pa su njihovi kolači stizali na sve strane Evrope.

– Prvo smo 1955. godine otvorili drugu radnju kod stare raskrsnice, pa treću u Sutomoru. Radili smo čak i u Ulcinju tri godine početkom šezdesetih… U Sutomoru su nam gosti uglavnom bili stranci. Bilo je situacija kada za Njemce nismo imali dovoljan broj stolica. Radnja u Sutomoru je zatvorena 1989. godine jer nije bilo posla kao ranije – veli Argon.

Daleke 1942. godine, poznati poslastičar Redžep Karađuzović, istina i jedini to vrijeme, odlučio je da svom veoma širokom izboru raznih poslastica doda još jednu – sladoled.

– Tada nije bilo ni frižidera ni zamrzivača, i jedini način da se sladoled proizvodi bila je upotreba snijega. S vrha Rumije svakodnevno su u toku ljeta porodice Markičić i Andrović donosile snijeg. Stavljali bi snijeg u vreće, oblagali lišćem i donosili po nekoliko vreća na konjima. Snijeg su držali u drvenim gajbama i uzimali po potrebi.

– Čuo sam od starijih da se čekao red ispred radnje. Svi su kupovali sladoled, a posebno je bilo gužvi ponedeljkom i petkom, jer su to bili pazarni dani. To je bila prva proizvodnja sladoleda u Baru – kaže on.

Karađuzovići su tek 1958. godine kupili prvu modernu mašinu za sladoled, koju su nabavili u Ljubljani. Danas, u njihovoj lijepo uređenoj poslastičarnici u starobarskoj čaršiji, gotovo da nema čega nema, a sve u duhu tradicije. Jedino nema snijega s vrha Rumije…

U gostima potomak Markičića

U poslastičarnicu u Starom Baru prije nekoliko godina je navratio potomak porodice Markičić, koja je iz podrumijskog sela Mikulići ljeti na konjima donosila snijeg koji se tada zadržavao u rumijskim pećinama.

– Kazao je da su se naše dvije porodice u tim starim vremenima održale zahvaljujući upravo tom snijegu. Pričinio nam je zadovoljstvo što je došao i što smo se zajedno prisjetili kako se nekad živjelo i međusobno pomagalo. Danas nema čega nema, ali se nažalost izgubio taj stari šmek – kaže Agron.

Gratis sanitarne knjižice

Karađuzovići su jednom prilikom od Doma zdravlja dobili gratis sanitarne knjižice kao najstariji i najmlađi radnici u opštini.

– Ja sam bio taj najmlađi, radio sam s krofnama na plaži u Sutomoru. Krofne su kupovali najviše Njemci – kaže Agron.