Zašto kažemo da nije važno kada nam jeste važno?

U svakodnevnoj smo komunikaciji, ali koliko često zaista razgovaramo? Danas možemo odgovoriti odmah, poslati glasovnu poruku, snimiti video, a i zamoliti AI da uobliči naše misli. Rečenice postaju kraće, a reakcije brže. Manje riječi, više nesporazuma. Seen.

Način na koji razgovaramo sa drugima uvijek će biti važan, bez obzira na to koji komunikacijski kanal koristimo. Ponekad prećutimo kako bismo izbjegli tenziju, dok sve u nama vri od potrebe da progovorimo. Ako to postane praksa, možemo postati loptice tuđe partije. Ponekad reagujemo impulsivno i, nesvjesni razloga za takvu reakciju, kasnije žalimo zbog izgovorenih riječi. Ako to postane obrazac ponašanja, agresija usmjerena ka drugima prvenstveno narušava balans našeg bića. Mnogi konflikti i nesporazumi ne nastaju zbog samog problema ili teme razgovora, već zbog načina na koji nešto (ne)saopštavamo i izbora riječi.

Kako da kažemo šta osjećamo i mislimo, a smanjimo prostor za konflikte, povlačenje i učestale svađe? Ako vam izraz asertivna komunikacija zazvuči previše formalno, možete čitati i ovako: to je sposobnost da jasno izrazimo svoje potrebe, mišljenje, emocije i granice, uz poštovanje sagovornika. I najbolja vijest jeste da se ova vještina uči, vježba i živi.

Ne. Ne, hvala. Ne mogu, hvala. Ne želim, hvala.

Nije lako reći ne, posebno ako se odrasta uz poruku da to ne govore dobra djeca. A većina želi da bude dobro dijete. Poslušnost ima svoje granice i mora biti vođena dobrom namjerom, najčešće roditeljskom. Kada dobro dijete odraste, shvati da se neke lekcije moraju preispitati.

Obrasci komunikacije nastaju kroz vaspitanje, iskustva, okruženje i navike. S obzirom na sve to, moguće je mijenjati način na koji se reaguje i komunicira. Osobe koje asertivno komuniciraju ne pokušavaju da dominiraju, a ni da se stalno pravdavaju. Samo ne dozvoljavaju da budu potisnute ili ignorisane. Često im je važnije da riješe neki problem ili situaciju nego da trijumfuju u raspravi. Biranim riječima štite svoj integritet, ostavljajući manje praznog prostora za „šta je pisac htio da kaže“ i „čitaj mi misli“.

Američki psiholog Manuel J. Smith objasnio je da ljudi često osjećaju krivicu kada kažu „ne“ upravo zato što nijesu naučeni da svoje potrebe izražavaju otvoreno i bez straha od konflikta. U knjizi „When I Say No, I Feel Guilty“ naglašava da asertivnost ne znači sebičnost ili nadmoć, već pravo osobe da zaštiti sopstvene granice uz poštovanje drugih.

Zamislite da imate prijatelja koji stalno kasni. Možda ne morate da zamišljate, samo ga se sjetite. Ne stiže na vrijeme. Opet. Čekate ga 20 minuta u hladovini ili se poslije sat zakašnjenja pojavio na večeri kod vas. Možete biti drski kada se konačno pojavi i sasuti salve optužbi. Ali nije mu prvi put. A možete i reći da nema problema, iako vas žulja njegovo ponašanje. Ni vama nije prvi put da to izgovarate. A za promjenu, mogli biste kazati da volite da ga vidite, ali da vam nije ugodno da čekate i da bi trebalo da poštuje vrijeme koje ste izdvojili.

Zamislite situaciju u kojoj vam kolega stalno ostavlja dio svog posla, a vi pristajete da ga završite kako ne biste izazvali neprijatnost. Pasivan odgovor bio bi da ćutite, trpite i prihvatite obavezu, dok bi agresivan odgovor vjerovatno izazvao ili produbio konflikt. Asertivno: „Primjećujem da u posljednje vrijeme često završavam i dio tvojih obaveza. Želim da pomognem ponekad, ali bih radije da zadatke podijelimo ravnomjernije.“

Sve je ok. I ništa nije dobro.

Iako može zvučati kontradiktorno, partnerski odnosi često su prostor u kojem ljudi najviše odstupaju od zdrave komunikacije. Intenzitet emocija i potreba za bliskošću učine da partneri reaguju impulsivno, povrijeđeno i defanzivno.

Pasivna komunikacija u vezi ogleda se u prećutkivanju problema. Osoba bira da kaže „nije važno“, iako joj u tom trenutku ništa važnije nema, samo da bi izbjegla konflikt. A često je riječ o konfliktu koji se možda nikada ne bi ni dogodio. Prećutkivanje i odsustvo razgovora obično vode ka potiskivanju nezadovoljstva. Neispoljene emocije ne nestaju, neizgovorene riječi se ne zaboravljaju, već se najčešće vraćaju kroz distancu, hladnoću ili iznenadne burne svađe.

S druge strane, agresivni vid komunikacije uključuje optuživanje i vrijeđanje, a u gorim scenarijima i verbalno ponižavanje. „Ti nikad ne slušaš što pričam“; „Sebičan si“; „Ti si kriva“…

Asertivna komunikacija može nam poslužiti kao način za iskreno izražavanje osjećanja bez napada na drugu osobu. Upravo zbog toga psiholozi često preporučuju takozvane „ja-poruke“ – one u kojima govorimo o sopstvenim osjećajima i doživljaju, umjesto fokusa na ponašanje druge osobe. Igranje na kartu tuđe krivice nije dobar potez. „Ti nikad nemaš vremena za mene“ može se preoblikovati u „Nedostaje mi vrijeme koje provodimo zajedno i volio bih/voljela bih da ga imamo više.“

Sposobnost za zdravu i učinkovitiju komunikaciju nije samo odluka da pažljivo slažemo misli i riječi, već i da zaista slušamo sagovornika. Aktivno slušanje je pokušaj da razumijemo poruku, emociju i potrebu sagovornika, umjesto da samo čekamo trenutak da „uskočimo“ i odgovorimo.

Zdrava i kvalitetna veza ne podrazumijeva gubitak individualnosti. Kada partner tokom rasprave povisi ton, vi možda osjetite potrebu da odgovorite jednako burno. Umjesto: „Prestani da vičeš!“, možete probati sa: „Želim da razgovaramo, ali mi nije prijatno kada pričamo povišenim tonom.“

Pokušaji primjerene i staložene komunikacije neće uvijek uroditi plodom. Važno je pokušati, ali i odrediti koliko pokušaja je dovoljno. Ako vas druga strana uporno ne čuje ili odbija da vas čuje, može biti da nema šta više ni da se kaže. Tada ste jedino sebi dužni iskrene odgovore.

Kako reći ne bez dr Jekylla i Mr Hydea

U teoriji je asertivnost jasna. Asertivna komunikacija u praksi nije uvijek jednostavna, posebno u firmama u kojima ljudi zavise od hijerarhije, ugovora ili tuđe procjene njihovog rada. Egzistencijalna pitanja ne pitaju kako vam je na poslu. Ali mali koraci čine da može biti bolje.

Pasivna komunikacija obično izgleda tako što osoba prihvata dodatne obaveze i ostaje prekovremeno. Rijetko kad izražava neslaganje i pristaje na rokove koje realno ne može da ispuni. Na prvi pogled izgleda kao neko sa kim je lako sarađivati, ali konstantno osjeća preopterećenost i frustracije. Vodi unutrašnje monologe, žali se prijateljima ili se često iskaljuje na porodicu. Živi za dan kada će nadređeni I kolege uvidjeti koliko je sposobna i posvećena. Čeka dan kada će početi drugačije da je tretiraju. Ali granice koje sama ne postavi, rijetko će neko drugi postaviti umjesto nje.

S druge strane, agresivna komunikacija često ostavlja utisak samopouzdanja. Grube riječi, neprimjerene šale, teatralna kritika kolega pred publikom, prekidanje drugih na sastancima ili nametanje mišljenja stvaraju lošu radnu atmosferu. Rijetko ko želi da radi sa takvim osobama. Njihov ‚‚autoritet„ često nije utemeljen na stručnosti, a ni na poštovanju, već upravo na pasivnosti okoline. I to su toksične atmosfere iz kojih ljudi obično žele da odu. Neki mijenjaju poslove, a drugi psihoterapeute. Neki ne mijenjaju ništa jer misle da ne mogu. A ponekad je dovoljno samo promijeniti red riječi u rečenici.

Umjesto „Ovo je potpuno besmislena ideja“, pa sve i da jeste, asertivna osoba bi rekla: „Mislim da bi ovaj pristup mogao biti neefikasan. Možemo li razmotriti još neku opciju?“

Mnogi zaposleni osjećaju krivicu kada odbiju dodatni zadatak, iako su već preopterećeni ili nijesu nadležni. Asertivan odgovor mogao bi biti: „Trenutno radim na nekoliko prioriteta i ne bih mogao kvalitetno da završim još jedan zadatak u ovom roku.“ Granice je mnogo lakše postaviti na papiru nego u radnom okruženju u kojem nijesu svi jednako sigurni da smiju reći „ne“. I ne, neće uvijek biti lako zauzeti se za sebe. I ne može se preko noći promijeniti.