„Euro model”: Veće plate bez povećanja produktivnosti, uz vjerovatna otpuštanja zaposlenih?

Najava takozvanog „Euro modela”, koji zastupa i promoviše Pokret Evropa sad (PES), nanovo otvara pitanje ekonomske politike Vlade Crne Gore: da li se životni standard građana zaista unapređuje ili je prosto riječ o kratkoročnom povećanju zarada koje se predstavlja kao dugoročni ekonomski uspjeh naše zemlje?

Piše: mr Radinka Ćinćur, nezavisna poslanica

Prema najavama premijera Milojka Spajića, koji je ujedno i predlagač ovog modela, od 2027. godine, minimalna zarada bi trebalo da iznosi 1.000 eura za zaposlene sa osnovnim i nižim obrazovanjem, 1.250 eura za one sa srednjim i 1.400 eura za zaposlene sa visokim obrazovanjem. Takođe, najavljeno je i usklađivanje penzija četiri puta godišnje, kao i promjene poreskog i doprinosnog sistema.

Na prvi pogled, riječ je o privlačnoj inicijativi za najširu populaciji.  A gdje su tu ljudi na kojima počiva ovaj sistem, ako je raspon između najniže plate i plate visoko obarazovanog nastavnika, ili inženjera, ili pravnika, ili bilo kojeg visoko kvalifikovanog državnog službenika,  1 – 1,4? Kad zemlje koje drže do svog razvoja ulažu u obrazovanje, u nastavni kadar, jer nam kompjuteri neće riješiti loše rezultate naših na svim međunarodnim testiranjima, i zarade ne smiju biti manje od 3 minimalne zarade u državi, mi povećavamo plate glasačima, a ne stučnjacija. Da li će za istu platu raditi nastavnik početnik, kojemu je poželjan mentor, i nastavnik sa 30 -40 godina radnog staža, odnosno magistar ili doktor nauka? Da li i u jednoj zemlji na svijetu svi ljudi sa fakultetskom diplomom imaju iste plate, bez obzira na složenost poslova koje obavljaju, a nama se smiješi takva situacija, kao što su dosad svi sa najnižim primanjima primali zakonski  zagarantovanu zaradu.

Da li su svjesni zagovornici i podržavaoci ovog modela da uništavaju čitav sistem, vrijednost koletivnog ugovora koji je godinama usaglašavan kako bi izrazio  sve nijanse razlike u složenosti poslova i različite nivoe stručnosti? Veće zarade mogu poboljšati materijalni položaj građana na kratko, povećati domaću potrošnju i naizgled smanjiti potrebu za odlaskom mladih u inostranstvo. A da li  taj argument stoji ako znamo da nam prijeti opasnost da nam najstručniji i najpotrebniji kadrovi, visoko obrazovani, odu u inostranstvo. Možda ćemo radnike sa nižom ili srednjom stručnom spremom naći na međunarodnom tržištu rada, ali teško da ćemo naći ljekare, programere, profesore kojih je sve manje na našem Zavodu za zapošljavanje, koji će raditi za 1,4 najniže plate u zemlji. 

„Euro model”: Veće plate bez povećanja produktivnosti, uz vjerovatna otpuštanja zaposlenih?

Ova politička obećanja za najšire narodne mase nijesu praćena dovoljno preciznim i jasnim odgovorima: ko će i kako finansirati njihovo sprovođenje. Štaviše, vrlo su opasna za svakog ko dublje razmišlja o njihovim posljedicama.

Najveća slabost Euro modela je nedovoljno transparentna fiskalna računica. Ukidanje ili smanjenje doprinosa za penzijsko osiguranje otvara ozbiljno pitanje održivosti Fonda penzijskog i invalidskog osiguranja Crne Gore. Ukoliko se prihodi od doprinosa smanje, država će morati da pronađe druge izvore finansiranja. Oslanjanje na očekivani rast potrošnje i prihoda od PDV-a nije dovoljno uvjerljivo bez preciznih projekcija koje pokazuju da će ti prihodi zaista nadoknaditi (novo)nastali gubitak. Da li će penzioneri koji su godinama izdvajali za svoju penziju sada biti dio socijalnih kategorija? Bez III stuba penzione štednje, ovaj način urušavanja sigurnosti ljudi trećeg doba je otimačina njihovog zarađenog novca za račun jeftinih političkih poena i dobijanja glasova za izbore!

Ovakav način izbornog inženjeringa nije zabilježen u zemljama koje teže vladavini prava, ekonomskoj stabilnosti i institucionalnoj solidarnosti i pravdi.

Posebno zabrinjava što je Fiskalni savjet Crne Gore u septembru 2026. saopštio da nema potrebnu dokumentaciju za sveobuhvatnu i stručnu procjenu reforme. Nijesu mu dostavljene odgovarajuće fiskalne i makroekonomske analize, niti predložena zakonska rješenja na formalno mišljenje. Sa druge strane, Evropska komisija i Svjetska banka su ukazale da za ocjenu modela čekaju zvaničnu dokumentaciju i projekcije ekonomskih efekata.

To otvara sasvim legitimno pitanje: kako i na koji način građani Crne Gore mogu procijeniti opravdanost reforme, ukoliko ni institucije zadužene za nadzor javnih finansija nemaju dovoljno informacija da ocijene njene posljedice? Jer, podsjećam, Ministarstvo finansija nije bilo uključeno u izdradi ovog modela.

Pa čemu onda Fiskalni savjet čije formiranje smo čekali godinama, koji je nadzorno tijelo koje treba da prati održivost i sigurnost fiskalne politike, a koje nijesu željeli u Vladi? Šta će preduzeti Fiskalni savjet povodom najave ovakvog urušavanja finansijskog sektora? Hoće li ministar finansija konačno izaći sa stavom kako ćemo zaokružiti naredni budžet?

Na ova pitanja javnost čeka odgovore!

Dodatni problem predstavlja uticaj reforme na lokalne samouprave. Zajednica opština Crne Gore upozorila je da bi predložene izmjene mogle smanjiti njihove prihode, dok bi istovremeno rasli troškovi zarada u lokalnim upravama i ustanovama, ali i ugrozilo razvojne projekte i pružanje usluga građanima. Prema procjenama pojedinih opština, posljedice bi mogle biti posebno izražene u manje razvijenim sredinama. To znači da bi reforma, umjesto ravnomjernog razvoja, mogla dodatno ograničiti mogućnosti lokalnih zajednica da ulažu u infrastrukturu i kvalitet javnih usluga. Uz sve to Premijer najavljuje da će dijelom veće plate finansirati i na račun smanjenja sredstava u Egalizacionom fondu?! Da li poslanici iz ovih opština pristati na siromašenje svojih opština za račun jeftine dnevne politike u izbornoj godini?

Ne treba zanemariti ni položaj privatnog sektora. Povećanje minimalnih zarada bez odgovarajućeg rasta produktivnosti može predstavljati ozbiljan teret za mikro i srednja preduzeća kojih je oko 95% u CG. Da li će ovo poslodavci izlaz tražiti u smanjenju obima proizvodnje i usluga te otpuštanju radnika? Ne smijemo zaboraviti da niko nema pravo da ove firme tjera u gubitke i bankrot. Posebno su izložene djelatnosti poput trgovine, ugostiteljstva i turizma, gdje troškovi rada imaju značajan udio u ukupnim troškovima poslovanja. Posljedice mogu biti povećanje cijena, smanjenje zaposlenosti ili prelazak dijela poslovanja u sivu ekonomiju.

Upravo zbog toga nije dovoljno posmatrati samo nominalni rast zarada. Ako povećanje plata prati rast cijena hrane, stanovanja i usluga, stvarni efekat na životni standard može biti znatno manji od onoga što se predstavlja u političkim porukama. Evropski standard ne podrazumijeva samo veće iznose na platnim listama, već i produktivnu privredu, stabilne javne finansije, kvalitetne institucije i dostupne javne usluge.

To, naravno, ne znači da je povećanje zarada pogrešan cilj. Naprotiv, građani Crne Gore imaju opravdano očekivanje da njihov rad bude adekvatno plaćen. Međutim, održiva ekonomska politika mora obezbijediti da rast zarada bude rezultat razvoja privrede, a ne samo promjena zakonskih i poreskih pravila.

,,Euro model” zato ne bi trebalo ocjenjivati prema visini obećanih plata, već prema njegovoj sposobnosti da te plate dugoročno finansira. Prije usvajanja i pune primjene reforme, neophodno je objaviti preciznu fiskalnu analizu, projekcije uticaja na penzioni sistem, javni dug, lokalne budžete i privatni sektor.

U suprotnom, postoji rizik da kratkoročna politička korist bude plaćena dugoročnim ekonomskim troškovima koje će snositi upravo građani.

Crnoj Gori nijesu potrebna samo obećanja o evropskim zaradama. Potrebna joj je ekonomija koja može da ih stvori, finansira i održi. A razlika između političkog obećanja i ozbiljne ekonomske reforme upravo je u tome.

(autor je poslanica Posebnog kluba poslanika)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana“