Kako je Primorka pokradena i uništena: od barskog giganta ostali samo zidovi

Urušena je pekara i mašine u njoj, koje su nekada proizvodile 40.000 hlebova dnevno. Sve je to pokradeno i nestalo pod velom tajne i mraka.

Kada je u Crnoj Gori počela privatizacija, radnici su se nadali da će preduzeća oživjeti, te da će se povećati broj zaposlenih. Međutim, transformacija društvenog u državni, pa u privatni kapital pretvorila se u pravu „elementarnu nepogoduˮ.

Najbolji primjer jednog takvog neuspjelog pokušaja privatizacije je kompanija „Primorka” iz Starog Bara. Preduzeće koje je svojevremeno bilo nosilac razvoja prehrambene industrije, i ne samo u barskoj opštini već i u cijeloj Crnoj Gori, i koje je zapošljavalo oko 2.000 radnika – više ne postoji.

Kompanija „Primorkaˮ imala je pionirsku ulogu u razvoju prehrambene industrije u Crnoj Gori. Stalnim naporima radnih ljudi, uz svestranu pomoć uže i šire društveno političke zajednice prevazilažene su teškoće, i od kolektiva sa skromonom materijalnom i kadrskom osnovom stvorena je fabrika sa visoko automatizovanim mašinama, koja je 1985. godine zapošljavla preko 600 radnika. Pored maslinovog ulja, nekada jedinog proizvoda, „Primorkaˮ je tokom godina proširila ponudu i na druge vrste jestivih ulja, sokova, zatim hleba i peciva, a koje je plasirala preko mreže svojih maloprodajnih objekata.

U periodu od 1964. do 1972. godine rađeno je na usavršavanju soka od nara, pa je na svjetskoj izložbi 1972. godine u Ženevi ovaj sok dobio svjetsko priznanje za kvalitet u svojoj grupi – „Monde Selectionˮ.

Ubrzo je stiglo i priznanje 1973. u Parizu, a godinu dana kasnije ovaj sok je dobio priznanje „Pobjednik grada Beogradaˮ. Zlatom se okitio i u Zagrebu 1985. godine, kada je proglašen za šampiona kvaliteta. Sok od divljeg nara i sok od narandže „Jadranˮ pili su i sportisti na Olimpijskim igrama 1980. u Moskvi.

Proizvodi Primoreke, i uništeni pogoni: Foto: Dragan Stojanović

I umjesto kako je bilo planirano da se nastavi sa rekonstrukcijom i modernizacijom pogona uljarstva, proizvodnjom sokova, hleba i peciva i osvajanjem nekih vrsta kolača, zvuči nevjerovatno, ali sve što je valjalo u pogonima otišlo je na rezanje u nikšićku Željezaru.

Tako je, recimo, kao otpad završila hladnjača za čuvanje matičnog soka sa 17 tank lagera od po 35 kubika. Zatim i fabrika za proizvodnju sokova, kancelarije, linija za sok od nara, laboratorija, punionica jestivog ulja, skladište gotovih proizvoda, skladište repromaterijala i rezervnih djelova sa 3.500 kartica… Bilo je to pravo bogatstvo. Nestala je i kotlarnica koja je mogla da grije čitav Bar, najnoviji pogon za proizvodnju maslinovog ulja, pogon za prženje kafe, najnovija linija za proizvodnju maslinovog ulja kupljena u Italiji, bazen za ulje, punionica maslinovog ulja, upravna zgrada. Urušena je pekara i mašine u njoj, koje su nekada proizvodile 40.000 hlebova dnevno. Sve je to pokradeno i nestalo pod velom tajne i mraka.

Primorka- proizvodila 40.000 hlebova dnevno, Primorka nakon uništenja- Foto: Dragan Stojanović

Mnogo je grešnih u nestajanju „Primorke”, koja je bila gigant ondašnje države i opštine. Urušavanje i pljačka ove kompanije počelo je nakon privatizacije koju je organizovala vlast i ljudi bliski njoj. Niko nije nevin u tome. Mnogo je onih koji su odgovorni svojim nedjelovanjem, iako su radnici o propustima uredno obavještavali nadležne strukture. Na kraju je ipak sve stiglo njih. Otišli su na biro, još uvijek čak nisu naplatili ni svoja dugovanja, a neki pojedinci sa rukovodećih mjesta koji su uništili „Primorku” završili su u zatvoru u Spužu. Ima i nekih koji još uvijek bježe od ruke pravde. Bivši radnici ipak očekuju da pravda stigne i one do kojih još nije došla. Neki su već u penziji, a neki se na žalost još uvijek baškare u foteljama lokalnih ili državnih organa.

Prostor nekadašnjeg giganta Primorke danas izgleda kao da je tim prostorom prošao cunami. Za nestanak ove kompanije radnici su od prvog dana ukazivali na ondašnjeg premijera Mila Đukanovića, njegovu glavnu videtu i izvođača svih (ne)djela Branimira Gvozdenovića, kao i ljude iz ondašnjeg lokalnog i državnog DPS-a. Ukazivali su, ali uzaludno, jer su i tužilaštvo i pravosuđe bili decenijama zarobljene institucije.