Da bi imali kvalitetno obrazovanje, moramo imati ozbiljna ulaganja od države

Naša država ne posvećuje dovoljno pažnje obrazovanju. Da bi imali kvalitetno obrazovanje, moramo imati ozbiljna ulaganja od države i to u dužem vremenskom periodu. Moramo graditi škole, imati nastavni kadar koji je kvalitetan, a nećemo ga dobiti na ovaj način. Imamo deficit nastavnog kadra, a iz toga se neće roditi kvalitet, ističe profesor i psihoterapeut Danijela Delibašić u podkastu NVO „Melos“.

Stanje u obrazovnom sistemu Crne Gore je loše, smatra Delibašić, i ističe da se prije 20 godina krenulo sa reformama, ali da su ulaganja izostala.

„Mi idemo u reformu reforme, od 2002. godine, vidimo Slovence, Fince i krenemo u to. Krenemo u to sa starim školama, sa prekobrojnim odjeljenjima, sa kadrom koji imamo, bez ulaganja. Mi smo država koja ne posvećuje pažnju obrazovanju i to je ključna stvar. Možda se prepucavamo na relaciji nastavnik-roditelj, ali suština je da mi sistemski ne funkcionišemo 20 godina unazad. Ne gradimo nove škole, nove vrtiće, imamo vrtićke grupe koje imaju tri puta više djece od zakonom dozvoljenog. I šta možemo očekivati od vaspitača? Pa jedino da sačuva dijete da nema neke veće povrede. Ista stvar se dešava u učionici. Krenuli smo od 2002. godine sa reformama koje smo implementirali bez ikakve pripreme. Povećali smo zahtjeve prema nastavniku, a motivacije nema – papirologija je sve veća, a plata manja od prosjeka, a završili smo fakultete, svi mi, da bismo mogli da uđemo u učionicu“, kaže Delibašić i naglašava da često nastavnici i profesori moraju da rade dva posla, jer sve što je potrebno od opreme, kao što je lap top, uzimaju sami, a uz to veliki broj ima i stambene kredite.

„Stambena politika je užasna, vidjeli smo šta se dešavalo u Budvi. Pravo na plaćeni prevoz nemamo od 2002. godine, putujemo i plaćamo sami to, sve od te plate, i sve što je potrebno za nastavu kupujemo. I onda govorimo o tome kako nastavnici nijesu motivisani za rad. Ali, šta smo mi kao društvo uradili i na šta smo spremni da bi imali kvalitetno obrazovanje? Da bi imali kvalitetno obrazovanje, moramo imati ozbiljna ulaganja od države i to u dužem vremenskom periodu. Moramo graditi škole, imati nastavni kadar koji je kvalitetan, a nećemo ga dobiti na ovaj način. Imamo deficit nastavnog kadra, a iz toga se neće roditi kvalitet. Mi nemamo deficit po opštinama, zavodima, ministarstvima, parlamentu, savjetnika, ali imamo deficit nastavnika, pogotovo sa PMF-a“, ističe Delibašić.

Delibašić kaže i da se iskreno nada da je ovo posljednja ljestvica crnogorskog obrazovnog sistema i da smo dotakli dno.

„Konačno je vrijeme buđenja, govorim o ukupnoj javnosti… Roditeljevo nije da on ulaže u školu, država treba da ulaže. Na društvu je da traži od onih koji su na vlasti da donose mudre odluke, odluke koje su bitne za budućnost zemlje… Stari Grci su davno rekli da „ako Atina ne bude imala dobrih učitelja, neće biti Atinjana“. Mislim da smo došli u tu fazu da nas neće biti. Raseljavanja je evidentno, vidimo kakvi su rezultati na PISA testiranjima, vidimo kako loše radimo iako imamo sjajne pojedince“, kazala je Delibašić.

Znanja i iskustva iz oblasti psihoterapije mogu da se primijene u učionici, ističe Delibašić.

„U svakom danu se nešto desi u učionici. Postoji velika i jaka interakcija među 20 učenika koji dolaze iz 20 potpuno različitih porodica, potpuno različitog vaspitanja, sistema vrijednosti, karakteristika. Vodim drugi razred i prošle godine je sve to trebalo „amortizovati“, privezati ih, ali i podržati ih, uvijek, i kao pojedince i kao grupu…“, navodi Delibašić.

Generacija koju sada vodi je, kako kaže, „muška“, više je dječaka i čini mi se prethodnih godina da su u većini, pa bi to možda trebao biti i alarm našem društvu.

„U odjeljenju je dosta muške djece i dosta jedinaca, ili djece koja su prva u porodici. To određuje njih i njihov karakter i odnos koji su imali roditelji prema njima i kako su ih oblikovali. S jedne strane imamo prezaštićeno dijete, jedinca, i uvijek je mama ta koja je sve radila za njega. U literaturi je to sada poznato kao ‘mama helikopter’. To je mama koja je uvijek iznad djeteta, da on ne padne, da se ne isprlja, da se ne popne, sve će mama uraditi za njega… Šta se onda dešava? Ne ispoštuje se faza razvoja, odnosno, ne ispoštuje se ono što je bio zadatak. Imamo mamu koja radi umjesto djeteta, iz najbolje namjere, ali, to dijete ne razvija vještinu, ne razvija samostalnost. U tom periodu, dijete treba da ima svoju autonomiju, da sam nešto uradi – da li je to da on sam hoda, govori određene riječi, jede samostalno kašikom… Kada nešto uspješno radimo, mi dobijamo osjećanje ponosa, zadovoljstva i samopoštovanja i preplavi nas osjećaj moći – ‘Ja mogu!'“, objašnjava Delibašić.

Digitalno doba realnost je novih generacija, i one ne znaju za drugu realnost. Delibašić smatra da se roditelji moraju brže prilagođavati vremenu.

„Suština ostaje ista – djetetu je potrebno da razvije povjerenje, prvo ka roditeljima. Ako dijete nema bazično povjerenje ka mami, ono kasnije neće imati povjerenja ka ostalim ljudima, odnosno ka svijetu. Povjerenje da će moje potrebe biti zadovoljene – kada sam gladan, žedan, kada mi se spava, kada sam uplašen, moje potrebe će biti zadovoljene, to je osnov. Kasnije ide osamostaljivanje, a onda dozvolimo u jednom trenutku da se dijete odvoji od nas, jer je to prirodni proces, da ono izlazi iz simbioze i da će to dijete osjetiti da postaje jedinka sama za sebe. Nekada roditeljima bude teško to odvajanje i onda prenesu krivicu djetetu, a to onda kao posledicu može imati da dijete u svim novim situacijama ima otpor i strah“, kazala je Delibašić.

Kompletan razgovor sa profesoricom i psihoterapeutom Danijelom Delibašić dostupan je na sljedećem linku:

Danijela Delibašić je profesor razredne nastave, magistar socijalne politike i socijalnog rada i Transakcioni analitičar- savjetnik. Osnovnu školu i Gimnaziju završava u Nikšiću, kao i Filozofski fakultet-Odsjek za obrazovanje učenika kao student generacije. Nakon diplomiranja bavi se naučno-istraživačkim radom, učestvuje kao predavač na međunarodnim konferencijama, objavljuje radove. Nastavlja formalno obrazovanje na magistarskim studijama na Fakultetu političkih nauka u Podgorici, smjer savremena socijalna politika i socijalni rad. Angažovana je bila kao saradnik u nastavi na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Nakon magistarskih studija opredjeljuje se za petogodišnju edukaciju iz psihoterapije, smjer Transakciona analiza, koju završava u junu 2022. godine. Osim zvanja iz psihoterapije, nosilac je i zvanja višeg savjetnika u oblasti obrazovanja. Pohađa edukaciju za tjelesnu psihoterapiju, organizovanu za psihoterapeute drugih pravaca. Angažovana je u Upravnom odboru NVU Prosvjetna zajednica, strukovnom udruženju nastavnika. Živi i radi u Baru.

Voditeljka: Nikoleta Dabanović

Video: Dejan Senić, Igor Perčobić

Muzička podloga i obrada zvuka: Muzički studio „Melos“, Zorica Vučeljić i Filip Despotović

Produkcija: NVO „Melos“, 2022.