A6 na psihoterapiji

Prošle godine sam gledala tuču dvije tinejdžerke dok su ih okupljeni vršnjaci bodrili i snimali telefonima.

Teško mi padaju prve jesenje kiše. Sa njima se vraćaju trube i prepirke odraslih koji osnovce dovoze u školu. Kada se okrenem na drugu stranu, u unutrašnjim prolazima i ulazima zatičem srednjoškolce. Ponekad pomislim da su bjegunci sa časova i budu mi simpatični. Razumijem mladost, ali ne i gomile smeća koje ostave, jutarnje urlanje i udaranje o moja staklena ulazna vrata. Često ne znam ni odakle su ti mladi ljudi. Okrenuti su mi leđima, glasno razgovaraju i pale cigarete. Barem mislim da su cigarete.

Već više od decenije naivno vjerujem da će mi ljetnji raspust donijeti mir. Tinejdžeri se obično okupljaju noću. Ostajem budna uz njih, slušajući okršaje youtubera – valjda se to tako kaže. Mojim dvorištem od jutra do mraka jure djeca. Volim da ih vidim kako se igraju vani. Sve dok ne počnu da organizuju takmičenje u pljuvanju. Jedni na druge. Ili po ogledalu u liftu. Trče okolo, voze bicikla i ne ispuštaju telefone iz ruku. Mislim da zato često i padaju. ‚‚Ko te to dira?“, odjekne sa terase čim se začuje dječji plač ili dozivanje.

Djeca. Na trenutak zaboravim na to kada vidim ono što namjerno lome. Poneko od njih opomene drugara da to što čini nije lijepo, a onda ga ostali ismijavaju. Prozivke i kikotanje. Prije nekoliko dana posvađali su se neki  klinci. Roditelji su im došli da vide šta se dešava i da smire situaciju. Kažu da je ubrzo intervenisala i policija. Tješe me moji stanari. Godinama ponavljaju da nije drugačije ni u drugim zgradama i gradovima. Godinama ponavljaju da se nekada znao red. Od toga mi bude samo gore. Umorna sam. 

Izazovima sa kojima se društvo i mladi suočavaju psiholog i psihoterapeut Al-Ammar Kašić ne pristupa kroz analizu pojedinačnih incidenata i njihovih posljedica, već ih sagledava u širem kontekstu.

U razgovoru za Primorski portal govori o onome što često ostaje nevidljivo, a može stajati iza agresivnog ponašanja mladih.

I o odgovornosti koju imamo kao pojedinci i zajednica.

Mladi danas odrastaju uz društvene mreže. Koliko su svjesni uticaja sadržaja koji u kontinuitetu prate?

U eri naprednih algoritama koji su nastali na poznavanju i, nažalost, zloupotrebi psihologije čovjeka, vidimo jedan veliki problem – ono što nam se plasira kao da je besplatno, plaćamo najskupljom cijenom – svojom pažnjom.

Ali, ako zavirimo iza iluzije života koju stvaraju vješto promišljeni marketing i brending, otkrićemo malo drugačiju stvarnost. Ispod imena „vještačka inteligencija“ vidimo napredne matematičke i jezičke modele, iza naziva „društvene mreže“ su algoritmi koji nas satima drže prikucanim za ekran u svrhu plasiranja raznih proizvoda, dok „influenseri“, dakle oni koji utiču na druge, zapravo najviše zavise od onih koji ih finansiraju i pod njihovim su direktnim uticajem.

Proziranje kroz tu iluziju važan je korak ka ostvarenju lične slobode. Iza tako prezentovanog obilja izbora, svojom prisutnošću, možemo da otkrijemo nesvjesni uticaj, pažljivo skrojen da nas pretvori u konzumente. Konzumente sadržaja, proizvoda i u krajnjoj liniji samih ljudi. Tu vidimo problem da se ljudski odnosi više ne tretiraju kao vrijedni, već svi postaju zamjenljivi, a naša tolerancija na frustraciju je sve manja i manja.

Zahtjevi koje postavljaju algoritmi i neki influenseri često su perfekcionistički, pa većinu korisnika održavaju u stalnom krugu samokažnjavajućih misli. Jer, kada se osoba, posebno mlada, uporedi sa onima koje prati, vidi da njen život nije tako „sjajan i bajan“. Važno je da se sjetimo da su naši životi, takvi kakvi su, naši i da imaju svoju vrijednost koja je jedinstvena i neponovljiva.

U javnom prostoru često svjedočimo sukobima, uvredama i oštroj retorici, od politike i medija do sporta. Kako takvi obrasci utiču na način na koji mladi ljudi razumiju i grade komunikaciju sa drugima?

Mi kao društvena bića gledamo šta drugi ljudi rade i polako, svjesno i nesvjesno, usvajamo njihovo ponašanje. U našoj zajednici prisutna je jako niska kultura dijaloga i sam dijalog se istorijski nije učvrstio kao efikasno sredstvo rješavanja problema.

Istorijski gledano, nasilje je univerzalno prisutno kroz ljudsku istoriju. I naši su preci probleme uglavnom „rješavali“ nasiljem. Danas jedan, sjutra drugi vladar, danas jedan, sjutra drugi gospodar… Nije postojao kontinuitet, pa samim tim ni sigurnost koja bi omogućila da se ljudi oslanjaju na suptilne načine zaštite koji bi im garantovali poštovanje granica. Pravna sigurnost nije se primila duboko u kolektivnu psihu, pa odatle toliko agresije, vike i nasilja u našem savremenom javnom prostoru.

Opasnost nije samo u pukoj fizičkoj agresiji koliko u agresivnim diskursima koje vode neki ljudi, i to često zbog ličnih interesa.

Slično kao kod algoritama, društvenih mreža i influensera, ovdje vidimo da osobe koje bi trebalo da budu predstavnici drugih ljudi, da budu društvena i politička elita, često nisu u stanju da sa nivoa moći koju imaju pošalju poruke da je drugačiji svijet moguć – osim onog koji su oni, takođe, nasilno osvojili i pokorili.

Tako se taj lanac nastavlja i nastaviće se sve dok se ne bude formirala kritična masa dovoljno mislećih bića koja će demonstrirati da je prava moć u znanju, a vrhunska ljubav u razumijevanju.

Kada smo konstantno izloženi agresiji i nasilju sa svih strana, odrastajući, počnemo da mislimo da je to tako normalno, što onda otežava da bilo šta i promijenimo. U odsustvu zdravih alternativa i drugačijih modela moći, agresija postaje i jedan od regulatora odnosa, a kroz nekoliko generacija postaje i „tradicija“. Dakle, ona potencijalno može da postane primjer kako se odnosi regulišu, kako se upravlja, kako se ponaša u javnom i privatnom prostoru. To predstavlja veliku opasnost, najviše jer je agresija regresivan mehanizam u razvoju čovjeka. Trebalo bi da naučimo kako da koristimo druga sredstva za regulisanje odnosa, čuvanje granica i ostvarivanje ciljeva. Govorim o saosjećanju i empatiji.

Kada govorimo o agresivnosti mladih, koliko pažnje posvećujemo samom ponašanju, a koliko onome što mu možda prethodi – strahu, nesigurnosti, usamljenosti i različitim pritiscima kojima su mladi izloženi?

Emocije iz psihološke perspektive služe da se adaptiramo na okolnosti instinktivno. Čak i sama riječ emocija (e + motion) prenosi nam značenje da je to neka energija u pokretu.

U društvima poput našeg, koje ne daju jednak prostor i validnost svim emotivnim stanjima, lako je ostati uskraćen za neka iskustva koja život nudi. Agresija je u našoj kulturi često sinonim za moć i snagu, tako da izgleda kao vrh ledenog brijega ispod kojeg se nalaze čitavi okeani, najčešće neprorađene tuge i duboke usamljenosti.

Jedan kratak osvrt na istorijska dešavanja na našem području, kao što su ratovi, sukobi, netrpeljivost, siromaštvo i tranzicioni period, pruža nam bolan uvid koliko naših generacija nije imalo prostora da zacijeli od svih povreda i nedaća koje su ih snalazile. Sva ta osjećanja nisu imala gdje da odu, niti da sa nekim budu razmijenjena, iskomunicirana i procesuirana. Danas ih vidimo kao vrh ledenog brijega koji pluta po okeanu patnje i bola. Teški uslovi života ne olakšavaju komuniciranje i procesuiranje teških traumatičnih iskustava, koja se onda prenose na narednu generaciju, pa na narednu generaciju.

Posmatrajući agresiju i nasilje kao simptom koji nam govori da se dešava neki upalni proces, polako nam se otvaraju vrata spoznaje da imamo mnogo problema koje nikada nismo pogledali niti počeli da rješavamo, već ih stalno preoblačimo u nove, a stare teme. Tako adresiramo samo posljedice, ali ne i uzroke problema.

Simptom društvene agresije jasno nam pokazuje koliko malo empatije imamo prema prirodi, pa je zato tako iskorištavamo i oštećujemo. Pa naša neosjetljivost za probleme marginalizovanih, za nasilje nad ženama i djecom, za nasilje nad starima i strancima. Pa nasilje nad životinjama koje rijetko ko ikada dovoljno ozvuči. Postalo nam je „normalno“, „prirodno“ i „neophodno“. Cijena koja se plaća za takvo ignorisanje korijena problema jeste smanjen kvalitet života i regresija u razvojnom smislu.

Šta možemo učiniti kao porodica, škola, mediji i zajednica kako bismo razvijali empatiju, emocionalnu inteligenciju i kulturu dijaloga među mladima?

Promjena koju želimo da vidimo ne može se desiti preko noći. Naravno, recept za to postoji, a on je dugotrajan i podrazumijeva svijest o tome da će za promjenu zajednice biti potrebne generacije. Zato je važno da počnemo već danas, tako što nećemo stvari raditi samo da bismo zadovoljili formu, već da bismo ponudili suštinu.

Primjer za to je naš obrazovni sistem koji nas formalno čini obrazovanima, ali suštinski sasvim nespremnim za stvarni život. Uvođenje predmeta kao što su mentalna higijena ili emocionalna pismenost, koji bi se izučavali tokom osnovnog školovanja, bilo bi dobar način da se kroz nekoliko generacija čitava naša zajednica opismeni i osvoji veći kvalitet života.

Drugo rješenje je u vraćanju odgovornosti umjesto u njenom premještanju na druge. Tako često vidimo da odgovornost luta kroz psihološku igru koju igraju svi: škola krivi roditelje, roditelji krive školu, mladi krive društvo, društvo krivi mlade… Odgovornost je lična moć koju, kada preuzmemo, konačno izlazimo iz začaranog kruga i imamo mogućnost da nešto stvarno uradimo i promijenimo. Naša asertivnost je sasvim dovoljan doprinos boljitku čitave društvene zajednice.

Kakvo mjesto u prevenciji nasilja imaju zabrane i kazne, a kakvo obrazovanje i podrška?

Psihologija nam pokazuje da se kazne nisu pokazale kao dobre metode za promjenu ponašanja, jer se, bez adekvatnog prostora za integrisanje iskustva, agresori samo još više učvršćuju u doživljaju nepravde i njihov bijes samo dobija na „opravdanosti“. Kazne, ako moraju da postoje, onda moraju biti dosljedno i pravično primjenjivane, ali uz obaveznu psihološku i psihoterapijsku proradu iskustva.

Prevencija se na duge staze mnogo više isplati nego bilo koja kaznena politika, a najbolji način da se preventivno djeluje jeste kroz obrazovanje, kako formalno tako i ono koje se tiče našeg karaktera.

Nedostaju nam sigurni prostori: u porodicama, u komšiluku, u školama, na poslovima, u odnosima sa drugima, sa roditeljima, nastavnicima, kolegama, prijateljima, partnerima, gdje bismo mogli da se sretnemo sa sobom i svijetom i ponovo vidimo kako još to može da se živi, a da nije samo kroz agresiju i nasilje.

Drugačiji svijet je moguć i svi svojim primjerom tome možemo da posvjedočimo i damo lični skromni doprinos. „Gdje god da se nalazimo, mi smo duša tog mjesta“, rekao je Rumi, a na nama je da to prepoznamo i da svoju dušu oblikujemo svjesnim odlukama iz trenutka u trenutak.

Foto: Privatna arhiva