Đano Stojanović nastavio tradiciju koja traje vijekovima

Ljeto na izmaku, na pragu jesen. Doba godine kada se peče rakija. U porodici Jovana Đana Stojanovića, iz crmničkog sela Sotonića to je tradicija koja traje više vjekova. Vještina i umijeće pečenja rakije se u crmničkim selima dugo vremena smatra plemenitim poduhvatom.

U crmničkim domaćinstvima rakija se peče iz godine u godinu, a znanja i iskustva prenose sa oca na sina, i tako nastavlja tradicija.

– Upravo je u pitanju tradicija moje porodice, duža možda čak i više vjekova. Ja sam zapamtio đeda Vlada, koji je bio 1911. godište, otac Tomo bio je 1935, a kasnije smo braća i ja preuzeli vinograde. Pomagala nas je majka Zlatana, koja je sada u 87. godini života. Braća su pošla iz Crne Gore, a ja sam ostao da čuvam vinograde na selu sa ženom Natašom, sa kojom i održavam tu tradiciju.

Svaki domaćin je ranije imao neki svoj način i ritual kada peče rakiju, ali neke stvari su duboko ukorijenjene, i mnogi ih i danas poštuju – priča Đano, koji podsjeća da je ove godine grožđe ubrano mnogo ranije nego što je to ranije bio slučaj.

– Obnovio sam stare vinograde sa oko 600 loza vranca, i oko 300 do 380 sorte ruska ricikatela, zatim i prokupac i srpski drenik. Obrali smo vinograde već 25. avgusta, a ranije je to bilo recimo oko 5. septembra. Naravno, za sve je kriva klima.

Kiša do skoro nije pala 3-4 mjeseca, a temperature su dostizale 35 do 40 i više stepeni, što je uticalo da grožđe sazrene ranije. Imali smo ga ove godine kvalitetnog, i biće rakije i vina dovoljno za našu kuću.

Kako kaže, prvih nekoliko dana su on i Nataša električnom muljačom muljali trop, i juče je konačno bio spreman za pečenje rakije. Obično je neophodno da bude lijepo vrijeme kada se „zakazuje” pečenje rakije. Većina posla se po običaju odvija napolju, pa je suvo i sunčano vrijeme idealno za okupljanje domaćina i dijeljenje iskustava dok se pripremaju kazani, burad i čeka prvi prepek.

 – Pripremio sam kazan koji je star oko 40 godina, i kako se to uobičajeno radi, ubrzo je rakija počela da otiče. Izlazila je skoro hladna, a ja volim da ostane na nekih 20 ili 21 grad. Kažem, pečemo da imamo za kuću – priča on, i ističe da su nekada žene najčešće u ovim krajevima pekle rakiju.

– Muškarci su sjedjeli okolo, bilo ih je puno iz sela, i čim izađe iz kotla rakije krenulo bi da se ispija. Dešavalo se da kod pojedinih domaćina gosti iz sela popiju više nego je kotao izbacio. Upravo se sjećam toga i u našem selu, a sve se to kasnije pričalo kao šala – kaže on i dodaje:

– Dok je majka pekla mi smo je pomagali koliko se moglo. Ona je prvu rakiju odvajala za lijek. Naravno, jelo se i pilo, bilo je ukljeva koje su se stavljale u listove kupusa, nisu postavljani tanjiri… Najsrećniji sam uvijek kad rakiju degustiram u dobrom društvu, i da se društvo hvali kako baš oni najbolje podnose njenu jačinu. Nekad je pečenje rakije bio pravi događaj u selu.