Ekološka Crna Gora, 35 godina kasnije: Država zarobljenih rijeka, ogoljenih šuma i betonirane obale

Sa ogoljenim šumama, rijekama u cijevima, betoniranim prostorom i obalom, sa 350 nelegalnih deponija i vazduhom koji se vrlo često ne preporučuje za udisanje, Crna Gora sjutra obilježava 35 godina otkako je proglašena za ekološku državu.

Strateško opredjeljenje države za zaštitu prirode i održivi razvoj već tri i po decenije kleči pred ekonomskim, investicionim i političkim interesima, a stanje je, po ocjeni sagovornika „Dana“, u brojim segmentima danas i gore nego prije 35 godina.

Izvršni direktor nevladine organizacije (NVO) „Eko-tim“ Milija Čabarkapa ocijenio je za „Dan“ da se poslije 35 godina od proglašenja Crne Gore ekološkom državom mora priznati da taj status u velikoj mjeri i dalje više predstavlja deklarativno opredjeljenje nego princip na kojem se zasniva razvoj države.

– Ekološki status Crne Gore najviše obesmišljava višedecenijski model u kojem se zaštita životne sredine formalno postavlja visoko među prioritetima, dok se u konkretnim odlukama vrlo često povlači pred kratkoročnim ekonomskim, investicionim ili političkim interesima. Odgovornost je prije svega na institucijama koje donose odluke i koje su dužne da sprovode zakone, ali i na sistemu koji godinama dozvoljava da za devastaciju prostora i prirodnih resursa veoma često izostane stvarna odgovornost – kazao je Čabarkapa za „Dan“.

Kada je riječ o očuvanju prirodnih vrijednosti, on ocjenjuje da smo u brojnim segmentima danas čak u lošijoj situaciji nego prije 35 godina.

– Imamo rijeke koje smo, zarad proizvodnje relativno malih količina električne energije, strpali u cijevi za potrebe malih hidroelektrana, ostavljajući djelove riječnih korita praktično bez vode. Imamo šume koje su godinama izložene bespravnoj sječi i različitim oblicima nelegalne eksploatacije. Veliki broj naših opština i dalje nema adekvatna i funkcionalna postrojenja za prečišćavanje komunalnih otpadnih voda, pa otpadne vode završavaju upravo u onome što bi trebalo da bude naše najveće bogatstvo – u rijekama, jezerima i moru. Prema dokumentima koji prate ulaganja u ovu oblast, Crna Gora treba da izgradi veliki broj postrojenja i stotine kilometara kanalizacione mreže kako bi sve definisane aglomeracije bile pokrivene sistemom tretmana otpadnih voda – naglasio je Čabarkapa.

Na Primorju, kako dodaje, imamo višedecenijsku devastaciju prostora i betonizaciju obale, uključujući snažne pritiske na zaštićena i prirodno vrijedna područja.

– Bokokotorski zaliv, jedan od naših najosjetljivijih morskih ekosistema, istovremeno je izložen intenzivnom pomorskom saobraćaju, kruzerima, zagađenju i podvodnoj buci. A možda najbolju sliku odnosa sistema prema životnoj sredini daju situacije u kojima reagujemo tek kada šteta već nastane. Ekološki incident na jalovištu Rudnika olova i cinka „Šuplja stijena“ u Šulima kod Pljevalja u junu 2025. doveo je do kontaminacije Ćehotine i zvanično je kvalifikovan kao „veća nesreća“. Nakon sprovedenog izviđaja i vještačenja, Osnovno državno tužilaštvo u Pljevljima zaključilo je da nema osnova za pokretanje krivičnog postupka protiv bilo kojeg lica, što je izazvalo snažne reakcije civilnog sektora i sportskih ribolovaca. To je upravo jedan od problema na koje godinama ukazujemo – šteta nastane, posljedice ostanu, a veoma često je teško doći do jasne individualne odgovornosti – istakao je Čabarkapa.

Kako je naglasio, bilo bi nepravedno reći da za 35 godina ništa nije urađeno, ukazujući na razvijeniji pravni okvir, nova zaštićena područja i znatno veću svijest javnosti o značaju životne sredine.

Kada je riječ o najizraženijim problemima, aspostrofira industrijsko zagađenje i zagađenje vazduha, neriješene crne ekološke tačke, upravljanje otpadom i otpadnim vodama, kao i devastaciju prostora kroz neplansku i bespravnu gradnju.

– Pljevlja su vjerovatno najočigledniji primjer dugotrajnog problema sa kvalitetom vazduha, koji nije samo posljedica rada Termoelektrane, već kombinacije industrije, individualnih ložišta, kotlarnica i nepovoljnih meteoroloških uslova. Istovremeno, decenijama nosimo teret industrijskog zagađenja – od bazena crvenog mulja i opasnog otpada na prostoru KAP-a do pitanja upravljanja pepelom, šljakom i novim nusproizvodima rada Termoelektrane u Pljevljima. Upravljanje otpadom je i dalje daleko od sistema koji bi jedna ekološka država trebalo da ima. Imamo veliki broj neuređenih odlagališta, veoma nizak nivo odvajanja i ponovne upotrebe otpada i još uvijek dominantno oslanjanje na njegovo odlaganje. Slično je i sa otpadnim vodama – veliki infrastrukturni projekti tek treba da budu završeni, dok otpadne vode u međuvremenu završavaju u našim rijekama, jezerima i moru – ukazao je Čabarkapa.

On posebno izdvoja prostor, jer ono što izgubimo kroz betonizaciju, neplansku ili bespravnu gradnju teško možemo vratiti.

Dugogodišnja ekološka aktivistkinja i predstavnica i koordinatorka za energiju u međunarodnoj organizaciji CEE Bankwatch Network Nataša Kovačević smatra da se Crna Gora već decenijama udaljava od ideje ekološke države, ali se čini da je jaz između političkih deklaracija i stvarnosti dostigao svoj vrhunac. Ona je za „Dan“ ocijenila da se ekološki status države najviše obesmišljava kroz sistemsko tolerisanje neprimjenjivanja zakona, kratkoročne političke interese i odsustvo odgovornosti za ekološku štetu.

– Ekološku državu danas karakteriše blizu 350 nelegalnih odlagališta otpada, hronična zagađenja vazduha u Pljevljima i Bijelom Polju, više od 14 opština koje zagađuju rijeke direktnim ispuštanjem otpadnih voda, zanemarivanje ekoloških nesreća poput curenja voda iz jalovišta rudnika Šuplja stijena ili desetine hiljada hektara opožarenih šumskih površina svake godine – kazala je Kovačević.

Ukazala je da Vlada i Skupština Crne Gore organizuju obilježavanje dana ekološke države za domaće i međunarodne zvanice, što je, kako smatra, gotovo neprijatna pomisao ako se uzme u obzir da se poslednjih godina NVO sektor, građani i nezavisni stručnjaci bore protiv brutalnih pokušaja rasprodaje najvrednijih područja Crne Gore poput Velike plaže, Miločera, brda Spas, Buljarice ili trovanja građana u Pljevljima i rijeka Ćehotine, Zete, Morače i drugih.

– Dok se ekološka država ceremonijalno slavi, u praksi njene rijeke, šume, obala i najvredniji prirodni prostori postaju predmet kontinuirane devastacije, političkog potkusurivanja i bogaćenja uskog kruga privilegovanih interesnih grupa – ocijenila je Kovačević.

I dok se Crna Gora međunarodno i posebno u procesu EU integracija predstavlja kao ekološki i klimatski ambiciozna država, uz formalno završenih nekoliko bitnih stavki poput stvaranja osnova za uspostavljanje mreže Natura 2000 ili usklađivanje zakonskih i planskih dokumenata u oblasti energetike i klime, Kovačević ukazuje da Ministarstvo energetike, paralelno s tim ambicioznim ciljevima, posljednjih godina intenzivno promoviše razvoj energetske infrastrukture na fosilni gas, uključujući LNG terminal, gasne elektrane i gasovode. Time se, kako upozorava, rizikuje da Crna Gora, umjesto oslobađanja zavisnosti od fosilnih goriva, stvori novu zavisnost od uvoznog gasa.

Ona posebno problematičnim smatra što se prirodni resursi i prostor i dalje posmatraju prvenstveno kao razvojni potencijal koji treba staviti u funkciju investicija, dok se njihova ekološka vrijednost često tretira kao prepreka razvoju, što predstavlja odsustvo svijesti i razumijevanja održivog razvoja.

– Ključna prepreka nije nedostatak zakona, već njihova nedosljedna primjena. Potrebni pravni okvir uglavnom imamo, ali institucijama često nedostaju kapacitet, nezavisnost i odlučnost da ga sprovedu, dok je sistem odgovornosti za ekološku štetu slab. Tome dodatno doprinose nedostatak dugoročne vizije i političke volje da se usvojene strategije i politike zaista primijene. Bez toga, i koncept ekološke države ostaje više formalno opredjeljenje nego stvarna politika – naglasila je Kovačević.

Istraživanje plina i nafte u Jadranu, šljunkarenje na Morači, nastavak zagađenja vazduha usled rada TE Pljevlja uprkos ekološkim rekonstrukcijama i izlivanje jalovine Rudnika olova i cinka samo su neki od faktora koji i u posljednjim godinama, s promjenom vlasti, nastavljaju da ugrožavaju ekološki status Crne Gore, smatra ornitolog i građanski aktivista Darko Saveljić.

– Ne treba prećutati ni da nam u novoj vlasti interesi pišu zakone, pa se u novom Zakonu o šumama našlo i to da Vlada odlučuje o najvećoj cijeni za kubni metar drvne mase na javnoj licitaciji. Ne ko da više, nego ko da do iznosa koji odredi vlada – rekao je Saveljić.

Prosječan građanin ne prepoznaje napredak

Sagovornici „Dana“ ocjenjuju da stanje na terenu u ovom trenutku ne prati narativ o napretku u poglavlju 27, posebno ako se iz tog napretka izuzmu usvajanje zakona, strategija i drugih planskih dokumenata.

Čabarkapa smatra da prosječan građanin teško može da prepozna taj napredak.

– On i dalje udiše zagađen vazduh, vidi divlje deponije pored puteva i rijeka, neriješeno pitanje otpada, ispuštanje neprečišćenih otpadnih voda, devastaciju prostora i bespravnu gradnju, industrijske crne tačke koje rješavamo decenijama i prirodne vrijednosti koje su konstantno pod pritiskom – naglasio je Čabarkapa.

Po riječima Nataše Kovačević, postoji određeni napredak u formalnom usklađivanju, ali stanje na terenu još uvijek ne prati taj narativ. Posebno ukazuje da TE Pljevlja radi nelegalno od 2020 godine. i nastavlja da emituju najviše ugljen-dioksida u zemlji (čije emisije nisu bile predmet sada već završene rekonstrukcije postrojenja).

– Pravi pokazatelj uspjeha budućeg zatvaranja poglavlja 27 morao bi da bude u onome što građani mogu da vide i osjete: čistiji vazduh, manje otpada, zaštićena priroda i efikasnije institucije. Dok te promjene ne budu vidljive u praksi, teško je govoriti o stvarnom napretku – rekla je Kovačević.

Izvor: Dan portal Autorka: Ana Ostojić