Kozarstvo unosan posao za porodicu Tufegdžić

Ranko i Tatjana Tufegdžić preselili su se 2006. godine iz Rusije i došli da žive u Crnu Goru. Prvo su se nastanili u Baru, gdje su ostali do 2021. U vrijeme dok su bili u barskom naselju Šušanj, počeli su se baviti kozarstvom, a zatim su napustili primorje i prešli u pivsko selo Stabna.

Odlučili su da život nastave u Rankovom rodnom mjestu, koje im je pružilo mnogo bolje uslove za uzgajanje koza nego što su ih imali u šušanjskom naselju. Tatjana je u međuvremenu dobila i crnogorsko državljanstvo.

Tatjana je rodom iz grada Magnitogorsk, ispod južnog Urala – na granici Evrope i Azije.  Upoznali su se kada je Ranko došao u Magnitogorsk kao građevinski radnik.

A Tatjana se nije pokajala što je došla iz velikog grada u Crnu Goru.

– Svako bira svoj put i šta je tokom života glavno. Dok smo bili mladi i jaki, živjeli smo u velikom gradu, prioritet je bio količina para, posao, a onda tek sve drugo. No, potrebe se mijenjaju, i ono što je bilo glavno postaje odjednom nebitno. U Rusiji smo živjeli u velikom gradu, gdje je velika željezara, ali nije dobra ekologija. U Pivu smo došli nakon korone, i bio je to naš jedini izlaz. Ovdje smo imali posao i mogli smo da radimo, a znali smo da nećemo ostati gladni. Imamo zdravu porodicu, radimo i živimo, a sve zbog svoje djece. Najmlađa ćerkica je sa nama, ide ovdje u školu, a dvoje djece žive svojim životom.  Ova najmlađa je sa 12 godina već sve naučila uz nas – kaže Tatjana.

Vrijedni poljoprivredni domaćini Tufegdžići ljubav prema ovim životinjama pretvorili su u uspješan porodični biznis.

– Prošle zime je bilo mrazeva, ali nije bilo puno snijega. Koze nisu izlazile na pašu, već su bile u štali i hranili smo ih sijenom. Imali smo dovoljno sijena, a pomogla je država od premija koje smo dobili po broju grla, pa smo kupili i žito i prezimili bez problema – priča ona, i ističe da su iz zime izašli sa ukupno nešto više od 100 grla.

– Godinama već nastojimo da smanjimo broj grla, ali ne uspijevamo. Valjda tako treba – kaže uz osmjeh Tatjana, i nastavlja:

– Još uvijek možemo da održavamo toliko grla. Prošle jeseni smo rasprodali veći broj burskih koza, mesnata rasa, ali smo i ostavili jedan dio. Recimo da je 15 odsto našeg stada burske, a ostalo nubijska genetika. Mi smo odlučili da ostanemo na njih jer smo zadovoljni kako se ponašaju. To je neka univerzalna genetika, koja je i mliječna i mesnata. Mlijeko je baš kvalitetno i ne može se uporediti sa mlijekom alpine, ili domaće balkanske.

Ističe da kod nubijske koze ne treba velika količina mlijeka za kilogram sira.

– Kod alpine za kilo sira ljeti treba recimo 8, 10 do 12 litara mlijeka. Njeno mlijeko je rijetko. Kod nubijskih je potrebno 4-5 litara za proizvodnju kila sira. Bude baš ukusan, jer mlijeko nubijskih koza ima masnoću do 7 odsto što odgovara i nama, ali i našim mušterijama.

Prema njenim riječima, mlijeko nubijskih koza nema šmeka.

– To mlijeko ima više ukus maslaca, ili sladoleda… Burska koza takođe ima veliku masnoću, do 10 odsto, ali su one mesnata rasa, i nemaju puno mlijeka, možda litar na dan. Moje koze idu svaki dan na ispašu. Od uslova držanja koza zavisi i količina mlijeka bilo koje rasa da je u pitanju. Naravno i kvalitet… Moje nubijske koze mogu ljeti da daju dva do dva ipo litra na dan, koje je kvalitetno i prirodno. Ne dajemo im nikakve koncentrate, sve je baš prirodno. To je kao što su se prije sto godina držale kozae tako ih mi danas držimo – kaže ona i dodaje:

– Ko hoće da drži koze i da ima ukusno mlijeko, trebao bi da ukrsti svoje koze sa nubijskim jarčevima. Mi smo jedino gazdinstvo u Crnoj Gori koje se bavi rasom nubijskom i burskom, i svako ko želi neki savjet može da nas kontaktira.

Kao i ranijih godina, Tufegdžići su i ove sezone otvoreni za posjete turista.

– Imamo uslove da spremimo ručak od organske hrane sa naše farme. Mada je naš osnovni posao kozarstvo, čuvanje koza, spremanje sijena za zimu. Naravno da imamo i kozjih proizvoda za turiste ako nas posjete. Cijene nisam mijenjala, tako da su kao što su bile prije četiri ili čak pet godina. Ja cijenim svoj i trud porodice. Možda i nije baš jeftino, ali nije ni preskupo, jer naš kvalitet ima svoju cijenu. Uostalom, jedini smo u Crnoj Gori koji imamo tako kvalitetne koze, od kojih mogu biti samo najkvalitetniji proizvodi –  zaključuje naša sagovornica.