Ljubo Mitrović: Za naš sir se uvijek tražio kilogram više

Ljubo Mitrović iz crmničkog sela Sotonići odlučio je da potpuno promijeni način života, okrene se zdravijoj sredini i vratio se u rodni kraj. Prije nekih deset godina napustio je svoj stalni posao i sa suprugom i djecom se vratio Crmnici, želeći prvenstveno da njegova djeca odrastaju u prirodi i jedu zdravu hranu.

Povukao je rizičan potez, ali se nije pokajao. Prešao je na stočarstvo, a opredijelio se za kozarstvo, koje u ovim krajevima i nije imalo neku posebnu tradiciju.

Mitrovići imaju dvije kćerke, koje su se po dolasku na selo igrale sa jarićima, a počele su i da se hrane mnogo zdravije. Kako kažu, privilegovani su što su njihova djeca odrastala u netaknutoj prirodi, okružena domaćim životinjama, uživajući u igri pod otvorenim nebom.

–Ovo je moja đedovina i tu sam sa 35 godina odlučio da ostanem da živim. A 2017. godine sam riješio da štala bude moje drugo radno mjesto. Posvetio sam se kozarstvu i preradi kozjeg mlijeka. Čvrsto sam vjerovao u to što sam planirao, naravno uz podršku supruge Dijane. No, nije bilo lako, prostor je bio zapušten, trebalo je puno toga očistiti, a posebno neophodno bilo je napraviti štalu za koze.

Nije bilo puteva, i to se prvo moralo izgraditi, a raditi put nije jednostavno. Rušio sam brda… Utrošio sam i velika novčana sredstva. Radio sam sa bratom Peđom. On je odlučio da te 2017. godine ode u Ameriku – kaže on, ističući da su jedno vrijeme živjeli u kući rođaka Slavka Mitrovića.

U međuvremenu je od Opštine Bar dobio dozvolu za izgradnju objekta štale.

– Ministar Milutin Simović je 2018. godine u meni prepoznao mladog poljoprivrednika i podžao me sa 10.000 eura. Imali smo, što je važno istaći, mogućnost podsticaja od države. To je za mene bio izuzetan momenat. Tada sam prodao kuću u Podgorici u kojoj sam stanovao, jer sam u to vrijeme tamo živio i radio. Sa ženom sam se odlučio za lični biznis, i jednu godinu smo radili u Podgorici. Sav novac od prodate kuće sam uložio ovdje. Na račun tog novca sam bio podržan od strane Ministarstva i Opštine Bar, da mi se vrati taj dio novca, kroz fakture koje sam ulagao dok sam gradio mljekaru i štalu.

Uskoro je dobio i 20 koza i 30 jarića, i nastavio da radi sve do korone.

– Uspjeli smo da razvijemo prelijepo stado. Žena je selektovala grla prema mliječnosti. Ja sam se bavio njihovim čuvanjem i ishranom. I vrlo brzo su počeli da nam dolaze stranci  koji su tražili, prije svega, organsku hranu. Imali su našu garanciju. Nije to bila neka velika količina mlijeka, ali jeste kvalitet, jer nije bio štalski uzgoj, već su se hranile u prirodi gdje su imale vrhunsku pašu.

Gosti su dolazili i uživali u tome kako se koze kreću u prirodi, zatim su posmatrali ženu u vrijeme kad ih muze… Bilo je oko 50 litara na dnevnom nivou mlijeka. Žena je mlijeko prerađivala u mljekari izrađenoj po HACCP standardima, i najvišim tehnologijama, a u planu je bila i nabavka savremene opreme. 

Država je poslala 2018. godine mlade poljoprivrednike u Sloveniju, da se uvjere kako to tamo izgleda.

– Bili smo tamo pet dana, i obišli njihovu biljnu proizvodnju, vinogradare, stočare, kao i mjesta gdje se edukuju, a zatim i proizvodnju hrane. Tamo gdje smo i ručali ponudili su nam sve što je bilo proizvedeno na toj farmi. Ministar Simović je imao sluha za nas mlade, znao je da nas motiviše i pomogne. Za nas je to u tom periodu bila veliko. Okupljao nas je, tražio da se edukujemo, omogućavao nam kontakte sa savjetodavnim službama. Jednostavno je vjerovao u nas, a mi smo mu bili zahvalni.

Međutim, korona je promijenila sve, i svi planovi su za kratko vrijeme pali u vodu. Kozarstvo je tada dovedeno u vrlo upitno stanje.

– Te 2021. godine niko kod nas nije došao, nula gostiju. Sir se lagerovao, nije mogao da se proda, nismo imali mogućnost prodaje. Država je ponudila određene modele da otkupe taj dio sira, ali ta ponuđena otkupna cijena nije mogla da pokrije ni polovinu troškova koje sam imao u proizvodnji. Nije bilo isplativo i odlučio sam da se malo više orjentišem na seoski turizam. Naravno, nastojao sam da svo ovo vrijeme jedan dio proizvodnje i dalje ostane, tako da ću na turizam prelaziti postepeno.

Mitrović je podsjetio kako se, nakon dolaska na selo, susreo sa višegodišnjim problemom puteva kojih nije bilo, kao ni struje, vode… Ničeg onog što je potrebno za seoski turizam.

– Sada nam fali putna infrastruktura koja bi povezala Crmnicu sa Barom, Virpazarom i okruženjem, a mnogo bi značila za razvoj turizma. Struja omogućava normalan život domaćinstava, ali i razvoj seoskog turizma, a voda je ključna za snabdijevanje stanovništva, navodnjavanje vinograda, poljoprivrednih površina po kojima je crmnički kraj poznat. Zato koristim priliku da pozovem nadležne u državi i opštini da pomognu u poboljšanju seoske infrastrukture. Ja sam uvijek spreman da dam svoja sredstva za izgradnju puta, gdje god da počne – kaže naš sagovornik.