Na kafi sa Zoranom Popovićem, članom Društva dobrovoljnih davalaca krvi Luka Bar

U staru baraku koja je pripadala Luci Bar, a u kojoj su bile tadašnje prostorije Društva dobrovoljnih davalaca krvi, prije 22 godine došao je Zoran Popović. U istom okruženju ostao je sve do danas. U to vrijeme predsjednik Društva bio je Ljubo Joličić, danas je to njegov brat Božo. Popović je u međuvremenu dao krv tridesetak puta, te zatim prestao iz zdravstvenih razloga. Zadužio je vozilo Društva i svakodnevno je na usluzi davaocima kad treba da daju krv.

– Za velike humane gestove nije potrebno ništa specijalno, a svako od nas posjeduje nešto mnogo vrijedno. Krv je nešto za šta ne postoji zamjena, ne postoji lijek koji može da bude alternativa.

Ali, da bi došli do krvi moramo da organizujemo velike akcije, kakve smo nekad imali, koje, međutim, traže i velika novčana sredstva, a kojih je danas mnogo manje. Recimo, ja sam pomagao Ljubu jer sam u to vrijeme ima Fiću, pa sam uglavnom bio njemu pri ruci kod nabavne robe, s obzirom je u baraci bio i restoran. I danas sam za volanom na usluzi davaocima i članovima porodica onih kojima je krv potrebna, ili bolje reći, veza sam između dobrovoljnih davalaca i transfuzije u barskoj bolnici – ističe Popović.

Kod njega je, kaže, spisak svih dobrovoljnih davaoca Društva.

– Kad dobijem obavještenje da je nekom građaninu potrebna krv, u spisku tražim krvnu grupu koja je potrebna. Takođe, utvrdim da su davaocu od poslednjeg davanja krvi protekla tri mjeseca, da li je slobodan da može da se odazove ili je to nemoguće zbog, recimo, zauzetosti na poslu i slično. Ali uglavnom, sve se to na vrijeme završi i niko ne ostane bez krvi ili zamjene – kaže on i dodaje:

– Nakon davanja krvi, svakog dobrovoljnog davaoca je potrebno poslužiti hranom i pićem. Kad se sve to završi, vraćam davaoce odakle sam ih uzeo. Takav je gotovo svaki dan u godini. Ima prostora da se u Društvu zaposli nekoliko lica, naravno mlađih, ali i tu se javlja opet problem novca. Mi nastojimo da te davaoce, nakon što daju krv, pozovemo u naše prostorije, jer nam je to daleko jeftinije nego da idemo u neki ugostiteljski objekat. Ipak, nakon što se sve to završi ja moram da sredim prostorije, i tako iz dana u dan. Ranije smo čak imali elektronsku evidenciju, koju sada nemamo jer u novim prostorijama nema ni interneta.

Popović kaže da su malo neobičnije krvne grupe AB i B negativna.

– Međutim, svaka grupa je za sebe u određenom momentu rijetka, iako recimo A pozitivne ima najviše, kao i nula pozitivne. Desi se momenat da se samo traži ta krvna grupa, ali se potroše davaoci. No, transfuzija uvijek izađe u susret i ponekad može da se odradi i poneka zamjena, ali se sve ipak završava i ne može se desiti da pacijent ostane bez krvi. Kao što kažu, „bolje je da krv čeka bolesnika, a ne da bolesnik čeka krv„.

On navodi da je poseban naglasak na mladim ljudima.

– Cilj nam je da njih motivišemo, oni su pokretači cijelog društva i lakše šire pozitivnu energiju posle davanja krvi. Bilo bi dobro da se što više njih uključi. Mi organizujemo akcije po srednjim školama, ali su vrlo lijepe i akcije sa vojskom i policijom. Ranije ih je bilo i po firmama, preduzećima… Tako sa braća Dino i Faro Zaganjor organizovali jednu divnu akciju. Međutim, opada broj dalavala, jer ih je danas, recimo oko 1.000, dok ih je prije bilo duplo više. Mi smo nekad krvlju uspijevali da snabdijemo i VMA i Banjicu preko naših dobrovoljnih dabalaca, sve se telefonom rešavalo, istina naše građane. A ni nemaju ništa od toga, nikakav benefit osim da ne plaćaju participaciju – kaže on i podsjeća na veliku akciju prije 15-tak godina u Sutomoru, kada su znali da obezbijede 150, 200, 300 jedinica, što je danas nemoguće uraditi.

Prema njegovim riječima, veliki je broj onih koji su pomogli da se uredi prostor koji su dobili od Luke Bar na korišćenje, te da je svima njima zahvalan.

– Onima koji imaju strah od samog „gubitka krvi“ želim da poručim da je, čim se svi koji to rade slažu, jer se prilikom davanja krvi, samim tim ona obnavlja i „prečišćava“. Dakle, postoje i benefiti od povremenog davanja krvi. Ali, dok čovjek sam ne probudi svijest o tome da se svako može naći u situaciji onog drugog, neće shvatiti da su mu svi oko njega prijatelji, makar po krvi.