Otrgnuto od zaborava: Sanja Tripković Đurnić, atletski trener
Da bi žena bila priznata kao trener, i kod nas i u svijetu, mora da bude tri puta uspješnija od muškarca.
Tekst napisan 2008. godine
Sanja Tripković Đurnić jedna je od rijetkih žena na ovim prostorima koja radi kao atletski trener. Atletika je, kaže Sanja, simfonija duha i tijela.
– Trenirala sam tijelo, a uporedo razvijala duh. Mislim da i djevojčice i dječaci treba da se bave atletikom. To je divno životno iskustvo. Prednost sporta nisu samo vrhunski rezultati, već isticanje volje, strpljenja, trpeljivosti i sve što će im koristiti u životu.
Ipak, kod nas je malo žena trenera.
– To je velika šteta. Žene imaju uspjeha u radu sa djecom u periodu njihovog sazrijevanja, što je ujedno i najosetljiviji dio odrastanja – kaže Sanja.
Atletikom je počela da se bavi ’86.-’87. godine, sa svega deset godina, u vrijeme kada su popularni bili školski krosevi.
– Na nagovor drugarica i drugova iz škole počela sam da treniram u AK Mornar, u vrijeme kada su u njemu bili Mimo Vukotić i Boro Ičević.
Sanja je, kaže, ponosna što se u svojoj bogatoj karijeri takmičila za Mornar.
– U Mornaru su tada bili odlični uslovi za napredak. I danas mogu reći da sam radila sa ljudima koji su bili zaljubljeni u atletiku, a bilo je i puno mladih ljudi, mnogo više nego danas, koji su voljeli atletiku. Tada se radilo iz ljubavi. Niko nije vodio računa o materijalnim uslovima.
Atletikom, svakako, ne može da se bavi svako.
– U drugim sportovima mnogo se postiže upornim radom. Treba možda imati samo malo talenta. U atletici je sasvim drugačije. Kad se kod nekog takmičara osjeti talenat, onda sve to treba pravilno usmjeriti. Ja sam zadovoljna onim što sam u atletici postigla, jer se radi o rezultatima koji se i danas pamte.
Sanjine rekorde u preponskim disciplinama ni nakon toliko godina od kako je prestala da se bavi atletikom niko nije uspio da obori.
– Ja zaista želim da to neko uradi, i to bi mi pričinilo zadovoljstvo, bez obzira da li je to neko od atletičara iz Bara ili ne. Tim prije što bi me to uvjerilo da crnogorska atletika, kraljica svih sportova, dobija vrhunske atletičare.
Ova sjajna atletičarka se može pohvaliti i time što je jedina iz Crne Gore izborila dres ondašnje reprezentacije. To je, kako kaže, za nju bila velika čast, jer je trčala za svoju zemlju i tako nastupila na niz velikih takmičenja u Evropi i svijetu u kategoriji mlađih seniorki.
– Karijeru sam završila relativno mlada, u 22. godini. U to vrijeme imala sam dobre rezultate, i volju čak i za ostvarenje vrhunskih rezultata. San svakog sportiste je učešće na Olimpijadi, i ja sam joj bila izuzetno blizu, u vrijeme kada sam bila takmičarka tadašnje štafete 4×400 metara, i imala potreban rezultat za nastup. No, nažalost ta želja mi se nije ispunila – kaže Sanja, naglašavajući da joj nije žao, i da su njen najveći uspjeh njeno troje djece.
Sanja je danas ponovo u Mornaru, ali ovog puta kao trener mlađim atletičarima.
– Bar za atletsku budućnost ne treba da brine, jer ima sve preduslove da postane pravi atletski centar. Tome svakako najviše pomaže i tartan staza, ali i mladi i perspektivni atletičari koji žele da napreduju. I mi u stručnom štabu imamo snage i volje da im naša znanja prenesemo.
