Pčelar Mirko Vuković prvi na području bivše Jugoslavije proizveo zeleni med

Baranin Mirko Vuković pčelarstvom se bavi poslednjih 15 godina. Prvu košnicu dobio je od zeta i sestre. Međutim, kako je njegovo znanje napredovalo tako je rastao i broj košnica, pa ih danas ima 30. U jednom periodu taj broj bio je i 50, ali je varoa desetkovala uljanik. Vuković je prvi na području bivše Jugoslavije proizveo zeleni med.

– Bilo je to prije dvije godine, i dosta je bilo onih koji su bili jako sumnjičavi oko ovog proizvoda. Ova vrsta meda može da se pravi i od aloje. Da bih spriječio razne priče koje su uslijedile, poslao sam uzorak u institut u Podgorici. Naravno da je med zadovoljio sve kriterijume koji postoje. Imam sertifikat i sve što je bilo potrebno u Crnoj Gori. Pravi se od biljke tamaris, koja je u poslednjih 15 godina rodila samo dva puta. Koliko sam ja upoznat, nešto slično pravi se u Hrvatskoj, ali i u Brazilu i na Novom Zelandu. Kupili su svu količnu od 30 kila vrhunski pčelari, jer je zaista bio mnogo dobrog kvaliteta i pokazao se kao odličan za probavu i druge organe – kaže on, i ističe da je od svih vrsta meda najbolji cvjetni, koji je neprevaziđen, s obzirom da se pravi od preko 100 vrsta biljaka.

– Takođe, dobar je i pelim, kao nektar koji pčele donesu i prave med.

Znanje o pčelarstvu je sticao tako što je išao na predavanja, obilazio sajmove, svuda gdje je mogao upoznati profesionalce koji su nesebično dijelili svoja iskustva. Ali, kaže on, potrebno je proliti i puno znoja da bi se došlo do željene količine meda.

– Pratio sam pčelarsku literaturu, prisustvovao predavanjima, razmjenjivao iskustva… Razmjena iskustava je jako dobra i to nikako ne treba zanemariti, što ja radim u kontaktu sa iskusnim pčelarima. Mnogi pčelari praktičari su prava enciklopedija znanja, samo što oni to ne prenose pisanom riječju, a što je prava šteta. Ipak, moram reći da godine čine svoje, i da nema elana kao ranije kad sam počeo i bio puno mlađi – ističe Mirko, naglašavajući da je zavolio pčelarstvo nakon penzionisanja.

– Imao sam sjajnog učitelja, pčelara Milana Isidorovića, koji danas nažalost nije među živima. Razgovorom sa pčelarima stiču se nova isksutva. Naše Društvo u opštini je dobro organizovano, mogu reći među najboljima u Crnoj Gori – kaže Mirko, i dodaje da je bio došao do 50 košnica, ali da mu je lani 16 pomrlo.

– Istina, to se desilo mojom greškom. Išao sam na predavanja, slušao razne stručnjake, i pokušao sam ekološki tretman društava, da ne budu baš tretirane hemijskim sredstvima. Međutim, nije se moglo, i nije bilo onako kako sam mislio – kaže on i dodaje:

– Kod mene je 12 košnica, a drugi dio je iznad uljare na imanju prijatelja. Kad sam se penzionisao počeo sam da se bavim pčelarstvom. Osim toga, daleko više nego danas sam išao na predavanja.

Mirko namjerava da ide u Beograd na kurs za api komoru.

– Moja su razmišljanja da mogu da pomognem ljudima. Kuća mi je pored mora, na veoma lijepom mjestu. Zainteresovani bi mogli da dođu i udišu taj polen, što bi stvarno bila jedna ljepota. Kurs se održava u septembru, a koštalo bi oko 600 eura. Mislim da to ne bi bilo skupo, jer bi čovjek sve kasnije mogao to da unovči. Ja i dalje imam dobru komunikaciju sa dobrim pčelarima, i ako imam neku nepoznanicu ostvarim sa njima komunikaciju, a toga uvijek ima u pčelarstvu. Često zna da se pojavi neka novina, i možda bih znao i sam da je riješim, ali volim da se konsultujem sa drugim pčelarima.

Trenutno vrši pregled košnica koje su ostale bez matica, navodi on.

– Sa maticama inače imam problema. Nešto smo pokušali da nabavimo iz Bosne, ali ne znam kako će to na kraju biti. Zatim se društva spajaju i spremaju se za zimu. Ako nema meda, kao što je i sada situacija, kupuje se sirup. Moram istaći da je godina bila baš loša, na pamtim slabiju. Od 30 košnica izvadio sam 50 kilograma meda. Jednu sam košnicu prebacio kod kaluđera na Vranjini, jednu sam ostavio u Šestane, ali je bilo loše, gotovo ništa. Ja nisam htio da im dajem šečer, da ih prihranjujem, već što donesu – kaže Mirko.

On dodaje da je do sada dobio četiri medalje za kvalitet, te da je i ove godine poslao uzorak za ocjenjivanje kvaliteta u Tuzlu. Obećala je i država da će nešto pomoći, ali to je sve bilo slabo. Bilo je pomoći, naručio sam vosak i neke nove košnice. Ministarstvo mi je pomoglo nekih 60 odsto, a za košnice mi još nije ništa uplaćeno, ali postoji obećanje.

Osvrnuo se i na to kako danas ima puno lažnog meda, ali i kako taj med kupac može da prepozna.

– Kad dođeš kod pčelara, prvo što treba da uradiš je da uzmeš teglu i prevrneš je naopako. Ako klobuk izlazi po sredini, 95 odsto je u pitanju dobar med. Takođe, uzmeš drvce šibice i umočiš u med. Ako je ispravan i zdrav med, a drvce izvadiš i ono odmah ukreše, taj med je dobar. Jedan od načina je i da uzmeš staru novinu i staviš kašičicu na papir, i ako probije dolje, odnosno novina se skvasi, nije u pitanju dobar med. Pravi med bi ostao onako kako si ga ostavio na parčetu novine – kaže on, i dodaje da je bolje da med poreže u grlu, te da je cijena njegovog meda bila je 18 eura.

– Ljudi koji me poznaju dođu i kupe, a zna se da, kad je kvalitet dobar, kupci ne pitaju za cijenu.

U Vranjini je kaže bilo je problema sa 30-tak košnica koje su dvomatične,

– Na jednoj košnici imaju četiri sprata i dvije matice. Naši domaćini bili su kaluđeri, a sa mnom je išla pčelarka Eva Vujović, veliki pčelar i sjajna osoba, od koje čovjek zaista može da nauči dosta. Oni to nisu znali da srede, ostali smo dva dana da im to napravimo. I bili su nam puno zahvalni, blagorodni kaluđeri – zaključuje Vuković.