Roditeljske zablude da su sve priuštili- a šta je djeci zaista potrebno?

Materijalne stvari mogu obradovati, ali ne mogu zamijeniti osjećaj koji dijete ima kada je voljeno, saslušano i prihvaćeno. Kroz višedecenijsko iskustvo rada sa porodicama, specijalna pedagoškinja Dajana Vujisić govori o izazovima savremenog roditeljstva i važnosti odnosa koji se gradi svakodnevno.

Odavno nam je Tolstoj pokazao kako sve srećne porodice liče jedna na drugu, a svaka nesrećna porodica je nesrećna na svoj način. Danas se govori o funkcionalnim i nefunkcionalnim porodičnim odnosima, pa se nameće pitanje da li se suočavamo s novim problemima ili samo drugačije imenujemo stare.

Dijete od 40 godina

Prisjećajući se početaka svog profesionalnog angažmana, specijalna pedagoškinja Dajana Vujisić kaže da je prije tridesetak godina bilo uobičajeno da na razgovore povodom razvoda, osim supružnika, dolaze i njihovi roditelji. Opisuje kako su i majke i očevi bili zainteresovani, ali su majke češće dolazile. Takođe su podjednako dolazili zbog sinova i kćerki. Pamti slučaj razvoda u kojem je stranku – supruga vidjela samo jednom, i to na prvom zajedničkom razgovoru. Nakon toga, umjesto njega, na zakazane susrete dolazili su njegovi roditelji. ‚‚Imala sam slučaj maminog sina, čovjeka od 40 godina, koga je majka razvodila. Bila je to baš komplikovana priča„. Kako dalje navodi Vujisić, takva praksa se vremenom promijenila i danas više nije česta. Ipak, zaključuje kako naše društvo i dalje karakteriše snažan uticaj primarne porodice na sekundarnu.

Relacije u široj porodici mogu biti važan faktor u braku, posebno kod mladih ljudi. Nekada su porodični odnosi harmonični i utemeljeni na međusobnom uvažavanju i poštovanju granica. Ponekad stvaraju toksično okruženje koje ne samo da loše utiče na partnerski odnos, već se preliva i na djecu. Sve to se negativno odražava na njihovo poimanje života i kasnije ponašanje, zaključuje pedagoškinja.

Dajana Vujisić je tokom višedecenijskog angažmana iz prve ruke svjedočila promjenama u porodici i društvu. Kao stručna radnica bila je zadužena za različite poslove iz oblasti socijalne zaštite djece i mladih, kao i odraslih i starih lica u JU Centar za socijalni rad Bar i Ulcinj.

Turbulentna adolescencija

Nefunkcionalna porodična sredina, koju karakterišu nedostatak poštovanja, posvećenosti i otvorene komunikacije, često stvara poteškoće za pravilan razvoj djeteta. Uz to, i socio-ekonomski faktori, poput siromaštva, imaju snažan efekat. Kroz angažman u Centru za socijalni rad, Dajana je uočavala, analizirala i rješavala probleme u ponašanju djece i mladih. Bila je koordinatorka Multidisciplinarnog tima za zaštitu od porodičnog nasilja, a kasnije i rukovoditeljka iste službe. Njeno iskustvo potvrđuje da se, uprkos društvenim promjenama, osnovne potrebe djece nijesu promijenile. Uvijek su im potrebni pažnja, sigurnost, jasne granice u vaspitanju i osjećaj da su viđena i prihvaćena.

Adolescencija je posebno delikatna faza. To je niz intenzivnih promjena i unutrašnjih konflikata. Dijete tada prolazi kroz svojevrsni raskol. Svjesno da je još uvijek dijete, istovremeno želi i nastoji da pobjegne od tog djeteta i postane odrasla osoba, za šta nema kapacitete. Za djecu koja nemaju stabilan temelj, adolescentne godine mogu donijeti ozbiljne probleme. Tada problemi zahvataju i porodicu. Zato je ključno „hraniti dijete iznutra“, graditi njegovo samopouzdanje i osjećaj vrijednosti, kako bi moglo da se odupre raznim pritiscima i pronađe sopstveni put, savjetuje naša sagovornica.

Adolescenti imaju snažnu potrebu za udruživanjem, žele da budu dio zajednice i da se identifikuju sa vršnjacima. Zato su spremni da slijede određenu grupu, bez obzira na to koliko destruktivna može biti. Ako dijete u porodici ne pronađe toplinu, prihvatanje i osjećaj da je važno, može se okrenuti takvim grupama samo da bi negdje pripadalo. To su često prvi koraci ka ponašanjima koja mogu imati ozbiljne posljedice, upozorava Vujisić.

Ne znamo šta ćemo od igračaka

Naša sagovornica ističe da je roditeljska prisutnost ključna za razvoj djeteta. To ne podrazumijeva samo fizičko prisustvo, već kontinuiranu i posvećenu uključenost u djetetova interesovanja, strahove, želje, dileme i promjene u ponašanju.

Često se stiče utisak da se nedostatak vremena i prisutnosti roditelja može nadomjestiti poklonima i materijalnim stvarima, ali naša sagovornica misli da je to zabluda koja dugoročno ostavlja neželjene posljedice. „Ne želim da kritikujem roditelje, i sama sam prošla kroz te faze i znam da nije lako. Obaveze često stvaraju pritisak i osjećaj stalne trke sa vremenom„, pojašnjava ona. Ipak, dijete ne pamti mnogo vrijednost poklona, već osjećaj koji je imalo u odnosu sa roditeljem i saznanje da li je bilo viđeno, saslušano i prihvaćeno. Mnogo su značajniji trenuci pažnje, pohvale i zajedničkih rituala, jer upravo oni grade samopouzdanje i lijepe uspomene. Materijalne stvari mogu obradovati, ali su prolazne. Ne mogu zamijeniti bliskost, razgovor i posvećenost.

Dijete vidi i pamti

Odnos povjerenja između roditelja i djeteta počinje da se gradi od najranijeg uzrasta i zasniva se na iskrenosti i dosljednosti. Roditelj je taj koji uči i primjerom pokazuje. Ne bi trebalo da laže svoje dijete, pa ni u malim stvarima. „Ako trogodišnjem djetetu obećate čokoladu, pa mu je jednom ili dva puta ne kupite, ono već treći put zna da ne treba da vam vjeruje i prestaje da očekuje„. Kako dijete raste, tako razgovor postaje ključan. Već od ranog uzrasta potrebno je razvijati naviku komunikacije, jer je to jedini način da roditelj upozna svoje dijete, njegove slabosti i potrebe, i da ga prati kroz sve razvojne faze, zaključuje Dajana Vujisić.

Između savjeta i instinkta

Današnji roditelji suočeni su sa ogromnim brojem informacija, posebno onih koje pronalaze na internetu i društvenim mrežama. Te informacije često su kontrodiktorne, što dodatno stvara nesigurnost u donošenju odluka. Sagovornica ističe da roditeljski instinkt predstavlja prirodni mehanizam koji se razvija kroz povezanost sa djetetom i da upravo on treba da bude kompas u vaspitanju.

Iako savjeti mogu biti korisni, ključno je osloniti se na osjećaj, onaj „unutrašnji glas„ i prepoznati potrebe svog djeteta. Svako dijete je različito, sa sopstvenim tempom i karakteristikama, i upravo ono često „usmjerava„ roditelja ka odgovarajućem vaspitnom stilu. Između krajnosti, odnosno previše popustljivog i previše rigidnog pristupa, potrebno je pronaći ravnotežu.

Roditeljstvo je balans ljubavi, prisutnosti i autoriteta

Trendovi često nameću ideju da roditelji treba da budu prijatelji svojoj djeci. Međutim, pedagoškinja upozorava da takav odnos može dovesti do brisanja važnih granica. Iako roditelj jeste osoba koja djetetu želi najviše dobro i sa kojom treba otvoreno da razgovara, odnos roditelj–dijete mora ostati jasno definisan.

Djeca kroz odrastanje treba da razvijaju emotivne i socijalne kapacitete i da uče kako da grade odnose sa vršnjacima. Neke stvari pripadaju tom svijetu i ne treba ih prenositi u odnos sa roditeljem. S druge strane, kada roditelji pokušaju da dijete stave u istu ravan sa sobom, dolazi do narušavanja prirodnih granica. „Ukoliko se te granice ne postave na vrijeme, dijete gubi orijentaciju. Djeci su, posebno u mlađem uzrastu, potrebni stabilnost, rutina i kontinuitet, kao i navike kojima se vraćaju i koje im pružaju osjećaj sigurnosti. Kada to izostane, dijete se nalazi u svojevrsnom vakuumu i počinje samo da postavlja pravila, što rijetko vodi dobrom ishodu„, pojašnjava Vujisić. Dijete mora da bude vođeno. Potrebna mu je roditeljska ruka kroz razne razvojne faze i vaspitne procese. Bez takvog usmjeravanja mogu nastati problemi koji često postaju vidljivi tek u adolescenciji.

S druge strane, ona upozorava da i prezaštićivanje djece može imati negativne posljedice. Iako se čine kao sitnice, itekako utiču na razvoj. Kao primjer navodi situacije u kojima roditelj kaže:„Hajde da ti vežem pertle, ti ćeš to tri sata vezivati„ ili „Daj da ti spakujem knjige za školu„. Ili kada dijete nahrani, umjesto da mu dopusti da samo jede, pokupi igračke umjesto njega ili popusti iz straha da će se dijete uznemiriti zbog oduzetog telefona ili promijenjenog TV kanala. Tako se propuštaju važne prilike za učenje i usvajanje odgovornosti. Ovakvi i slični postupci mogu djelovati bezazleno, ali dugoročno utiču na sposobnost djeteta da se samostalno snalazi. Svijet izvan porodice neće uvijek imati razumijevanje ni strpljenje kakvo imaju roditelji.

Jedna od tema razgovora odnosila se i na uticaj društvenih mreža i pitanje da li one stvaraju generacije djece i mladih koje se više porede nego što se razvijaju.

Podcast „Porodični kompas„ dostupan je na: https://www.youtube.com/watch?v=l39kkm54Bkc.