Tufegdžić: Crnogorska poljoprivreda pred umiranjem
Tatjana Tufegdžić, Fotografije: Privatna atrhiva
Bračni par Ranko i Tatjana Tufegdžić preselio se iz barskog naselja Šušanj u selo Stabna u Pivi, gdje se bave kozarstvom. Registrovali su poljoprivredno gazdinstvo i stočarsku proizvodnju, te uslužne djelatnosti povezane sa njima.
Tatjana podsjeća da ulaze u sedmu zimu otkako su došli iz Bara.
– Bilo je to u vrijeme korone, i mislili smo da ćemo ostati samo jedno vrijeme. Međutim, ipak smo odlučili da ostanemo.

Dodaje da su tokom ljeta imali više od 100 grla, a za zimu su ostavili oko 75.
– I to je za nas puno, jer smo obično ostavljali po 50 grla, tim prije što rasna grla ne dajemo za klanje. Mi smo jedini u Crnoj Gori koji imamo takva rasna grla. Do prošle godine smo držali dvije rase koza, bursku i nubijsku. No, više nećemo imati bursku rasu, ostaje samo nubijska.

Ono što je problem za ove stočare jeste količina sijena, mada misle da su pripremili dovoljne količine za zimu.


– Naše gazdinstvo je jedinstveno u Crnoj Gori. Nubijske koze koje smo ostavili su odlične, krupne, mesnate, mliječne… Imaju masno gusto mlijeko pogodno za sir. Recimo, od alpine treba 10 do 12 litara mlijeka za kilogram sira, a od nubijske je dovoljno pet litara. A i kvalitet i ukus mlijeka i sira bolji su nego od bilo koje rase koza. Nema nikakav koziji šmek, i ukusa je kao maslac, dakle prijatan i ukusan – kaže Tatjana, i naglašava da je teško sačuvati stado od vukova i medvjeda, a danas i od lopova koji kradu stoku.


– Ranije smo imali baš velike štete. Zato smo poslednje dvije godine odlučili da stoku čuvamo, i tako smo smanjili gubitke. Ove godine smo izgubili dva jarića koje je ujela zmija otrovnica. Ipak, teško je čuvati stoku bez pomoći kerova, pa smo ih mi nabavili i uvezli iz Srbije. U pitanju su kerovi rase Border koli, koje nazivaju genije u svijetu pasa. Bordеr koli je zvanično proglašen za najpametnijeg psa na svijetu. Brzo pamti, stvoren je da trči, a ako nema zaduženje postaje tužan i destruktivan. Sad stado može da čuva i naša 12-ogodišnja kćerka.


Prema njenim riječima, crnogorska poljoprivreda je u baš lošem stanju.
– Fali joj još malo pa da nestane… Vidljivo je to u poslednje dvije godine, jer sve je manje zainteresovanih za kupovinu jaradi za priplod. Svi iz našeg okruženja se žale, ovčari, stočari… Teško se može prodati takvo grlo, jer nema ko da ga kupi. Zato mi i ne vidimo perspektivu u ovom čime se godinama bavimo. Nema napretka, jednostavno smo stopirani, stojimo u mjestu, ne idemo naprijed. Neko će, moguće, ostati na ovom nivou, ali se plašim da će biti više onih koji će sve da batale. Vidim to, prodaju se ovce i koze, i to se daju po vrlo niskim cijenama. Dakle, nestaju gazdinstva, iako Ministarstvo pomaže isplatama po grlu, za mlijeko, korišćenje pašnjaka i slično.


Ona smatra da bi Ministarstvo najviše pomoglo poljoprivrednicima ako bi obezbijedilo otkup proizvoda.
– Radimo sezonu, a ništa nam ne ostane jer nema otkupa. Kako onda da vratimo uloženo? Kako da preživimo? Poljoprivredniku je osnovni posao čuvanje stoke i ne može da stigne na sve strane. Tako da jedan čovjek, pa i porodica, ne može sama sve da završi. Zato je otkup najveći problem za nas. Crna Gora je na putu za Evropsku uniju, a tamo će trebati razni sertifikati i razne dozvole kako bi se mogao prodati svoj proizvod. A to sve košta i vremena i para i živaca. Sve te institucije koje budu izdavale te dozvole uzimaće pare, i svi će da zarade osim poljoprivrednika. Po meni, država bi trebala da uzme sve u svoje ruke, jer ona će za sebe srediti sve papire. Mi bismo, u tom slučaju, radili svakog dana ono što inače radimo oko stoke, i ne bismo gubili vrijeme na sve drugo. Teško da jedno gazdinstvo može da uradi sve po standardima. Prvo, trebaju ogromne pare, zato bismo bili zahvalni državi kad bi ona organizovala otkup naših proizvoda. Možda time mi ne bismo radili džabe, i tek tako bi naš posao imao smisla, na taj način bi se naš trud isplatio – kaže ona, i očekuje reakciju države, odnosno nadležnog ministarstva.


