U Pivi smješteno poljoprivredno domaćinstvo porodice Tufegdžić: Nema otkupa viškova, spas turisti koji kupuju „na pragu“
Kad je u pitanju kozarstvo u Crnoj Gori malo je pravih informacija. Čak je malo njih koji znaju i koje rase koza postoje, koju korist može porodica imati od neke pojedinačne rase. Zbog toga mnogi misle da se ne isplati baviti se kozarstvom – kažu Tufegdžići.
U selu Stabna u Pivi smješteno je poljoprivredno domaćinstvo porodice Tufegdžić, na čijem imanju je stado od 100 koza zajedno za jarićima. Brigu oko gazdinstva vode Ranko i njegova supruga Tatjana.
Za uzgoj koza su se odlučili prvenstveno zbog svojih ličnih potreba, kako bi se okrenuli zdravijem načinu života, što podrazumijeva i boravak na selu i čistom vazduhu, dalje od gradske gužve. Uvidjevši koliko su zapravo kozji proizvodi zdravi, te da imaju pozitivan uticaj na razvoj i zdravlje djece i odraslih, odlučili su da se ozbiljnije posvete ovom poslu.
– Kad je u pitanju kozarstvo u Crnoj Gori malo je pravih informacija. Čak je malo njih koji znaju i koje rase koza postoje, koju korist može porodica imati od neke pojedinačne rase. Zbog toga mnogi misle da se ne isplati baviti se kozarstvom. Naše koze su prešle na prirodnu, slobodnu ispašu, kao što je to bilo prije 100 godina. Jeste da se moraju čuvati po čitav dan, ali tvrdim da se isplati. Koze se odlično adaptiraju na takav prirodan način ispaše, jer im pojačava imunitet, a meso i mlijeko su izuzetnog kvaliteta. Mi nikada ne dajemo našim kozama koncentrat ni za bolju mliječnost, ni da bi što brže i više došlo do veće kilaže. Kada bi po ovim trenutnim cijenama stočne hrane nju nabavljali i davali je kozama, već odavno bismo bankrotirali – ističe Tatjana.
Kako kaže, puno se radi, ali imaju hrane za njih da ne fali.
– Nastojimo da prodamo višak hrane koju proizvedemo. Nema otkupa, a nema ni dostave za primorje… Ipak, dolaze kod nas turisti koji često naruče domaći ručak, i naravno kupe da ponesu sa sobom mesa i mlijeka – kaže ona, i naglašava da sijeno potrebno za zimu sami kose, te da ništa ne kupuju.
– Kukuruza, žita, ovsa pomalo kao desert dobiju samo „trudniceˮ i koze posle porođaja. Ove godine, osim burskih koza, čistih rasa imamo i nubijsku jarad naše genetike, što je jedinstveno u Crnoj Gori. Nubijska rasa koza je vrlo poznata i korisna u svijetu. Univerzalna mesnato/mliječna, ima vrlo ukusno masno mlijeko do sedam odsto, i od četiri litra takvog mlijeka može se napraviti skoro jedan kilogram svježeg masnog sira, koji ima izvanredan ukus. Odlično su se pokazali i nubijski jarčevi za ukrštanje sa domaćim rasama mliječnih koza, jer predaju genetski masnoću mlijeka svojima kćerima.
Prema njenim riječima, bilo bi korisno da Ministarstvo poljoprivrede obezbijedi pomoć za nabavku rasnih priplodnih jarčeva, jer toga nema u Crnoj Gori i uvijek je problem kad treba naći novog priplodnjaka.
– No, država nas podržava koliko toliko, daju subvencije za preradu mlijeka i po količini koliko je glava koza – završava Tatjana.
Od korone žive u selu Stabna
Tufegdžići su prije par godina radili u građevinarstvu u Rusiji, ali su taj posao zamijenili poljoprivredom. Par godina su proveli u Baru, a zatim su obnovili Rankovu rodnu kuću i imanje u selu Stabna, i izuzetno su zadovoljni promjenom načina života.
Tatjana podsjeća da su iz Bara otišli kada je počeo karantin zbog virusa korone.
– Tada smo jedva dobili dozvolu za kretanje, jer je bio zabranjen saobraćaj između opština. Bile su nam pri kraju količine sijena, koze nisu imale šta da jedu i morali smo da idemo u Pivu – prisjeća se ona.
