Gimnazija je bila, ostala i biće luča ovog grada

Siromaštvo, ratovi, stihije, selidbe, ukidanja, nepravde, metamorfoze, ali i lijepi događaji koji u sjećanju nadvladaju one manje ugodne, decenijska drugarstva, zajedničke male i velike pobjede – sve to stalo je u stotinu godina postojanja Gimnazije „Niko Rolović“ u Baru. Jubilej postojanja škole koja je svoja vrata otvorila 3. septembra 1921. godine u Starom Baru obilježen je u utorak veče svečanim programom u Domu kulture, u okviru kojeg je premijerno prikazan film posvećen vijeku postojanja ove obrazovne ustanove.

Film o gimnaziji priča je o vijeku njenog postojanja iz vizure bivših i sadašnjih direktora, profesora, učenika… Gimnazijskih dana prisjećaju se prvi barski maturanti iz generacije 1956/57 – Vladimir Vlado Lukšić, Špiro Niković, dr Žarko Ivanović, Ruždi Hasanaga, višedecenijski direktor Maksim Lutovac, direktor Marko Milošević, profesor Vojislav Novaković…

Sadašnja generacija profesora i učenika tek je jedna u nizu, ali ujedno i jedina kojoj je pripala čast obilježavanja stotog rođendana, kazala je na svečanosti direktorica Gimnazije „Niko Rolović“ Marija Đonović. I na tome su, kako je dodala, zahvalni. Film koji je premijerno emitovan je, prema njenim riječima, rezultat ljubavi i zahvalnosti za sve što je gimnazija dala i učinila za Bar i Crnu Goru.

„U razmišljanjima kako obilježiti jedan tako veliki i značajan jubilej iskristalisale su se dvije zamisli – željeli smo da napravimo nešto što će biti trajno i što će biti u duhu doba u kom živimo. Ideja da kreiramo film o Gimnaziji odgovorila je na zahtjeve  koje smo sebi postavili. Ostavićemo još jedan trag o stogodišnjem postojanju gimnazije i taj trag će biti digitalan, dakle u potpunosti će ogovarati standardima 21. vijeka. No, to je bilo lako poželjeti, ali mnogo teže ostvariti. Uskoro se postavilo ogromno, gotovo nerješivo pitanje – kako jednim kratkim dokumentarnim filmom obuhvatiti cijelih sto godina? Kako istaći burne, prelomne godine njenog postojanja? Kako ispričati priču o svima koji su u njoj radili i učili, kada je nemoguće pomenuti sve proesore i učenike, sve izove generacija koje su ugradile sebe u nju, baš kao što je gimanzija ugradila sebe u sve njih, tj.u sve nas“, kazala je Đonović.

Listajući dokumentaciju, pregledajući stare dnevnike i fotografije, stvarao se nacrt scenarija, a zatim i sam scenario.

„Radeći na svemu tome, shvatili smo da smo zapravo svi u tom filmu – svi njeni bivši i sadašnji đaci, svi njeni bivši i sadašnji profesori, jer je priča o trajanju Gimnazije kroz vrijeme, zapravo priča o svakom pojedincu čiji se život u jednom trenutku susreo sa životom gimnazije. Jubilej je samo povod da se osvrnemo i sagledamo njen značaj, i da sagledamo svoje mjesto u trajanju koje teče i danas, teći će i sjutra, i u vremenu kad nas više ne bude. Jer, ljudi budu i prođu, ali institucije poput naše gimnazije pobjeđuju vrijeme i stoje čvrsto kao „ćuprija na Drini“ – rekao bi veliki pisac“, navela je Đonović.

Gimnazija Niko Rolović proživjela je i preživjela siromaštvo, ratove, stihije, selidbe, ukidanja, nepravde, metamorfoze… Postojala je u različitim državama, pod jednim te istim nebom i na jednom te istom prostoru. Mijenjala je obličja i zvanja i zgrade u kojima je stanovala. Priča o njenim počecima je priča o crnogorskom školstvu u povoju, o velikoj nemaštini i pustoši koju je za sobom ostavio prvi svjetski rat – „Zgrade ruinirane, namještaj uništen, biblioteke raznesene, profesori internirani“, zapisano je u časopisu „Narodna riječ“ objavljenom na Cetinju 1919. godine.

Mitar Iličković prvo je u nizu imena zaslužnih za postojanje gimnazije. Veliki mecena barske prosvjete posvećeno se borio da barska gimnazija otpočne sa radom, pa je 3. septembra 1921. godine otvorena niža četvorogodišnja gimnazija u Starom Baru. Bilo je upisano 87 učenika, a radila su samo dva nastavnika i direktor, dr filozofije Jovo Suđić.

U Kraljevini Jugoslaviji 1929. godine biva ukinuto 29 nižih gimnazija, među kojima i barska. Direktor Suđić ovo karakteriše kao neoprostivi nacionalni grijeh, upućuje dopis Ministarstvu prosvjete i dvije godine kasnije barska gimnazija biva ponovo otvorena sa 136 učenika.

Uspijeva gimnazija da prebrodi godine drugog svjetskog rata, neredovno i sa smanjenim brojem đaka. Mnogi nastavnici i đaci priključili su se sa narodnoj borbi za oslobođenje, a među njima je bio i Niko Rolović, čije ime gimnazija nosi. U februaru 1945. redovno počinje da radi, prva u tek oslobođenoj Crnoj Gori, a broj đaka iz godine u godinu raste…

Školske 1953/54 godine donosi se rješenje o otvaranju Više realne gimnazije u Baru, a već 1956/57 stasava prva generacija njenih maturanata, među kojima su i Vladimir Vlado Lukšić, Špiro Niković, dr Žarko Ivanović, Ruždi Hasanaga, koji se u filmu prisjećajući gimnazijskih dana i temelja koje im je ova škola pružila, ali i brojnih anegdota, koje svjedoče da pedesetih godina prošlog vijeka jeste vladala velika nemaština, ali da su drugarstva bila čvrsta i trajna, a odnos na relaciji nastavnik-učenik, drugačiji. Bili su gimnazijalci, kako u filmu kaže dr Ivanović, mangupi, ali su znali da se lijepo ponašaju.

„Disciplina, obaveze, bojali smo se… Nije kao danas. Lijepo smo se sa profesorima slagali“, kaže u filmu čuveni barski doktor.

Špiro Niković, general JNA u penziji, kazao je da pamti profesore po izrazu, po ponašanju, po hodu…

„Bili su to veliki ljudi“, kaže u filmu Niković.

U vrijeme katastrofalnog zemljotresa, kada se nastava obavljala u šatorima, s obzirom da je novo školsko zdanje, otvoreno sedam godina ranije, u oziljnoj mjeri bilo oštećeno, bio je Maksim Lutovac. Na tom mjestu ostaće gotovo tri decenije.

„Gimnazija je bila, ostala i biće luča ovog grada. Bez gimnazije ništa ne bi bilo, ona je kičma koja je doprinjela razvoju grada i razvoju njegove zlatne mladeži“, kazao je Lutovac, koji je prisustvovao, uz Lukšića i Nikovića, obilježavanju jubileja.

U sklopu svečanosti, uručene su nagrade i priznanje najboljim učenicima.

Najbolje učenice prvog razreda su Sara Kovačević i Anja Šljivić, u drugom razredu najuspješniji su bili Anđela Đokvučić i Vuk Mastilović, u trećem Saša Lekić, a u završnom razredu najbolji učenici bili su Vladimir Smolović i Kenan Suljević. Đak generacije je Tina Truš.

Za sportske uspjehe, nagrađen je Ognjen Vojvodić, dok je pohvalu za ostvarene rezultate dobio Mihailo Miljanić. Specijalnu nagradu za promociju i afirmaciju škole dodijeljena je Amini Bahović, predsjednici Učeničkog parlamenta.

U muzičkom dijelu programa nastupila je Sara Kovačević, učenica gimnazije i Muzičke škole za talente „Andre Navara“ u Podgorici.

Svečanosti su prisustvovali ministar sporta i mladih Vasilije Lalošević, predsjednik Opštine Bar Dušan Raičević, predsjednica Skupštine opštine Bar mr Milena Božović, brojni bivši i sadašnji profesori i učenici barske škole.

Finansijsku podršku obilježavanju jubileja pružili su Opština Bar, Hemosan, Otrant Star i Luka Bar. Produkciju filma potpisuje Dejan Senić – Bubulj produkcija.

Autorke filma su Marija Đonović i Slavica Vujović, autorka teksta naracije je Vesna Pavićević, narator Milan Vujović, saradnica u realizaciji Marija Šušter.