Olivera Balašević u teatru svjedočenja, ispovjesti o ličnoj bajci, otkriva i tajnu za odličan izgled

Premijerno u Crnoj Gori Olivera Balašević izvela je u Baru monobajku „Prezime ruže“, intimnu i emotivna priču o odrastanju  djevojčice sa obale Begeja,  njenom koračanju kroz  život.  

Predstava je nastala po motivima romana „Prezime ruže“ autorke knjige “Planeta Dvorište”, Olivere Balašević, koja kroz inovativnu formu – teatar ispovijesti, izvodi dijelove svog romana, uz pratnju pažljivo osmišljene muzičke i video produkcije.

U životu  ne možemo da biramo roditelje, braću, sestre, mjesto gdje ćemo se roditi, ali možemo da biramo žanr u kom ćemo živjeti.  Olivera Balašević je odabrala bajku.

-U mom odrastanju od samog početka  nije bilo elemenata za bajku, bilo je malo i mraka, ali sam imala sreću da naiđem na princa, steknem dvije- tri odane prijateljice koje mogu da nazovem vilama. Za jednu bajku to je dovoljno, kazala je u razgovoru za Primorski portal, nakon predstave  u Domu kulture “Vladimir Popović Španac”,  u organizaciji Opštine Bar i JU Kulturni centar.

Publika nije skrivala zadovoljstvo i oduševljenje.

Primorski portal:  Koliko ste zadovoljni nakon premijernog izvođenja „Prezime ruže“  u Crnoj Gori, u Domu kulture “Vladimir Popović Španac”?

Olivere Balašević: Pripadam generaciji koja prije i posle svega ima samo osjećaj odgovornosti prema nečijem poklonjeno vremenu. Svi koji u ovo doba instant zabave, spektakla i sveopšte estradizacije, prednost daju odlasku u pozorište, Dom kulture, u ovom slučaju, i čak su spremni rizikovati sa predstavom koja čini prve korake u svom pozorištnom životu, zaslužuju moje duboko poštovanje i motivišu me da na sceni dam najbolje od sebe. Bilo je lijepo i nadahnuto igrati pred publikom kakva je ovdje u Baru. Dali su mi svoje povjerenje pa je unutar tog prelijepog zdanja protok energije i emocija bio nesmetan i obostran.

Primorski portal:Mnogi su posle predstave ostali sa Vama. Šta vam ljudi govore, o čemu su razgovarali sa ?

Olivere Balašević: Ugodno me iznenadilo što sam među ljubaznim posjetiocima pozorišta nakon Doma kulture, nakon predstave, vidjela i mlade ljude.  Iznad svega, pažljive, koji su imali potrebu prenijeti mi utiske o predstavi. Među okupljenima su bile majka i kćer, kako su mi se i predstavile. Dirnulo me to što su rekle- da su se u jednom trenutku tokom predstave pogledale i snažno zagrlile.

Primorski portal:Predstava je ispovijest, retrospektiva o odrastanju, porodici, raznim izborima, borbama i vrijednostima koje oblikuju karakter. Da li Vam je bilo teško otvoriti srce, podijeliti svoj život sa publikom?

Olivere Balašević: Čoveka sve čini čovekom. Sve što radimo dio je naše autobiografije, stvarne, ili željene.

Šta znači da je nešto teško, ili lako? Koliko teško, koliko lako zapravo. Ništa u životu nije crno-bijelo. Sve je samo do nas. Našeg kapacitete za tugu, ali i za radovanje. Stvar je percepcija, naravno. I ono što mogu da kažem o sebi, o svom ranom djetinjstvu, šta sam  kao dijete možda prolazila na ne tako uobičajen način u odnosu na djevojčice, odnosno djecu u mom okruženju -mogu samo da kažem da je to bilo moje lijepo detinjstvo na ivici socijalne margine.

Primorski portal: Da li su vas obuzile emocije tokom igranja predstave?

Olivere Balašević:  Pa, naravno. Emocije su te koje su u najvećoj mjeri obojile i one životne trenutke koji su se mogli naslikati jedino crnom. Pa sam tokom odrastanja i posle u životu naučila da sa njima izađem na kraj.

Tako sam u Domu kulture u Baru,  koliko god je zapravo bilo dirljivo, negdje u polumraku, tako da kažem, vidjeti još nekoga koji me gotovo na identičan način emotivno prati i doživljava.  

Primorski portal: Sa ovim dramskim žanrom se ne susrećemo često. Šta je Monobajka?

Olivere Balašević: Zahvalna sam vam što ste primetili da žanr ove predstave zapravo odudara od očekivanih i da kao taka pokreće nešto novo, a to je teatar svjedočenja.

Što se tiče samog naziva Monobajka, pa evo odgovorit ću. Ne možemo da biramo gde ćemo se roditi, ko će nam biti roditelji, rođaci, braća, sestre. Svakako možemo da biramo žanr po kom ćemo živjeti.

Ja sam odabrala bajku iz razloge što sam imala sreće da sretnem, upoznam i zavolim nekoga za koga mogu da kažem da je bio princ. Imala sam sreće da steknem dvije, tri prijateljice, sasvim dovoljno da mogu da ih nazovem vilama. Za jednu bajku to je dovoljno.

Primorski portal: U gradovima gdje nastupate vjerovatno vas vežu neke uspomene. Što vas vezuje za Bar?

Olivere Balašević: Naravno da su to u najvećoj mjeri ljudi sa kojima bismo se susretili na koncertima.  Kako bi to moj Đole rekao prilikom povratka  jedne večere iz Bara gdje smo bili zajedno,  devojčice i ja -znaš, budi sigurna, da smo bili malo kod svojih. Pa sam se tako i ja u Baru osjećam-   kod svojih sam.

Primorski portal: Publika u toku predstave vjerovatno  preispituje i sebe vezano za teme koje otvarate. Koje teme smatrate da su najvažnije?

Olivere Balašević Hvala vam što ste i to primetili. Akcenat ću staviti upravo na ovaj glagol u vašem pitanju preispitivati pa onda mogu ovako i da odgovorim- događaji koji se u predstavi smjenjuju na duhovit, sentimentalan i dirljiv način dolaze ne samo iz vremena kako je ono bilo, nego i kako bi ono moglo biti. Pa je možda predstava ne samo u nekim trenutcima bila sentimentalna, nego dirljiva do te mjere kakvi smo mi to ljudi. I možemo li ponovo biti onakvi o kakvim sam ja  svjedočila u Domu kulture u Baru.

Primorski portal: U predstavi se ističe jedan poseban rekvizit. Šta je u žutom koferu?

Olivere Balašević: Pa, niste mogli precizniji pridjev  izabrati. Moj mali, žuti kofer je toliko poseban da je čak i opjevan.

Kada sam iz Zrenjanina krenula na Fakultet u Novi Sad sve dragocjeno što sam imala stalo je u taj kofer. Bio je lagan za razliku od kofera drugih putnika u tom autobusu koji su bili prepuni pa su ih njihovi vlasnici jedva zatvarali. I onako sve svoje najvažnije nosimo u sebi.

Ko je pročito moju knjigu “Planeta Dvorište” zna sadržaj tog malog žutog kofera i koliko je, na primjer, neprocjenjivo vrijedna jedna šnalica za kosu.

Primorski portal: Šta vas je podstaklo na stvaranje ove predstave?
Olivere Balašević:Čežnja!

Primorski portal:  Da li pripremate nešto slično?

Olivere Balašević: A ako mislite na pozorišne projekte, kakva moderna i opasna riječ projekat, tek sam udahnula život ovome.  Polako.  Iako vrijeme vrtoglavo brzo teče, ali baš zato polako.

Ja sam osoba koja ne miruje. Od ranog djetinstva stvarno stalno smišljam aktivnosti i toliko je toga zanimljivo svuda oko nas.  Da, i budite sigurni da ćemo vrlo brzo ponovo se vidjeti.

Primorski portal: Nemoguće je razgovarati sa Oliverom Balašević, a ne pomenuti Đorđa. Đoleta je vidjela publika u Vašoj predstavi.  Teško je?

Olivere Balašević: Mogu samo da kažem, i dok sam pisala svoju knjigu, da je Đorđe izgovorio nešto što je vrlo lično,  možda i pristrasno, nešto što je o meni, a opet što u svakom

momentu, kako sam to i rekla na početku svoje predstave, publici –  kakva god vam se učini ova moja biografija, znajte da je sve u njoj vodilo samo do jednog mesta. Do pjesme. Mislim da je tako i pravilno i jedino vrijedno da je ovo vrijeme bez Đorđa, samo u fizičkom smislu, zapravo je i potreba i želja. Čežnja, da je tu među nama kao što je bio u Domu kulture, u Baru..

Primorski portal:Šta vam kažu ćerke i sin o predstavi?  

Olivere Balašević: Imam tu sreću da su mi obje kćeri, Jovana i Jelena, iz pozorišne branše. Evo sada je dospio i Aleksa sa svojim filmom za koji je pisao i scenario. Nekako su to srodni, da kažem tako, žanrovi.

Mogu da kažem da su mi kćerke  najbolje kritičarke, ali i najbolje prijateljice i što je najvažnije, da su ponešto naslijedili i od mene, ne samo od Đorđe. A, to je, tu gotovo teško prihvatljivu direktnost. Da su izuzetno objektivne, da me ne štede. Ni  međusobno se ne štede kada je riječ o  pravoj podršci člana porodice. To je moja srećna okolnost.

Primorski portal: Izgledate fantastično, prirodna ljepota.  Koja je tajna vašeg tako dobrog izgleda?

Olivere Balašević: Nema tajne! Priroda je moj kozmetičar, moj stilista. Priroda je taj moj life coach, ali prije svega ona je moj uzor. Priroda me naučila da možeš biti lijepa u svakom dobu.

Moje lice najbolje priča o meni. Tu je poneka bora od briga, tu je puno bora od smijeha i poneka nova od poljubaca koje šaljem svojim unukama. Moja koža je tajna mapa mog puta kroz život.

Moje lice i ja smo vršnjaci. I ne dopuštam nikome da se „miješa u nas“. Tek pokoja kolagena kap kao recimo jutarnja rosa na ruži.