Jedinstvena postavka crnogorskih nošnji u Starom Baru
Tradicionalne nošnje svjedoci su naše kulture, trajanja i suživota. Jedinstvena izložba koja predstavlja dvadesetak nošnji, među kojima su i crnogorska, muslimanska, albanska, bokeška, spičanska, paštrovska, zubačka, bregasorska, šestanska, anamalska, krajinska, mrkojevska, iz fundusa Zavičajnog muzeja i kolekcije Vaida i Nevine Turusković, otvorena je sinoć u Arhiepiskopskoj palati u Starom Baru.
Izložba, u organizaciji Kulturnog centra Bar i Zavičajnog muzeja Bar, prezentuje sinergiju i bogatstvo kulturne, etničke i konfesionalne raznolikosti koja se vjekovima baštinila i očuvala u Baru i Crnoj Gori, čiji su najeksplicitniji i naljepši reprezenti tradicionalne nošnje Crne Gore. Postavku čini dvadesetak nošnji iz raznih krajeva Crne Gore, bogatog i autentičnog materijala, kroja, veza, detalja i kolorita u kombinaciji s karakterističnim aksesoarom.
Kolekcionar Vaid Turusković ističe da su se pred publikom našle sve narodne nošnje Crne Gore – od crnogorske, preko albanske, ilirske, do šestanske, spičanske, mrkojevske, zubačke…
„Ove nošnje su identitet naroda Crne Gore – lična karta. Što se nošnji tiče imamo se čime dičiti. Manje države, a veće raznolikosti na tom polju, ne postoji na svijetu“, kazao je u izjavi za Primorski portal Turusković.
Kolekciju koju posjeduje sada sakuplja već 48 godina, zajedno sa suprugom. Interesovanje prema nošnjama kaže da gaji od djetinjstva.
„Prve nošnje koje sam kupio su džubeleta, koja datira još iz vremena Ilira, i crnogorska. Sve nošnje koje postoje u Crnoj Gori za mene su iste, nema razlike, volim ih podjednako“, zaključio je Turusković.
Otvarajući izložbu, istoričarka umjetnosti dr Anastazija Miranović kazala je da „tradicija, znanje, vještina, kreativnost, raznolikost, prožimanje, neodvojivost materijalne i nematerijalne kulture, kontinuitet, prenos s generacije na generaciju, ponos, pripadnosti, identitet, poštovanje, razumijevanje, razmjena, komunikacija – ljubav, sve to sublimiraju u jednom tradicionalne nošnje Crne Gore“, istakavši i da nije slučajno što je otvaranje izložbe upriličeno uoči obilježavanja Međunarodnog dana muzeja i Dana nezavisnosti.
„U jedinstvenom i najljepšem muzeju „pod otvorenim nebom“ – Starom Baru, sa očuvanim fragmentima arheološke, srednjevjekovne i novovjekovne graditeljske baštine, najprirodniji je susret pravoslavnog, islamskog i katoličkog etnosa / etosa. Ono što smo danas ne bi bili bez iskre u ognjištu, preslice, struke, džamadana, gusala i jatagana… Ono što ćemo sjutra biti određuje naš odnos prema materijalnom i nematerijalnom naslijeđu koje u amanet i sjećanje ostavljamo generacijama koje dolaze. Zvuci i mirisi Crne Gore, ambijent ljutog krša, posne zemlje, morskih praskozorja, rađali su istovremeni zor i prkos, ponos i skromnost u podvizima, dostojanstvo u porazima i siromaštvu, ljepotu življenja u bogatstvu i jedinstvu različitosti naroda koji detrminišu kulturno i identitetsko biće Crne Gore“, kazala je Miranović.
Koret, zubun, džubeleta, kovčeg, baul, šrinja, puce, toka, botun – sinonimi su i stigmati što neraskidivo vežu i tvore specifikum karakternog lica Crne Gore. Tradicionalne nošnje Crne Gore ljepotom krojeva, kolorita, detalja, a nadasve zlatoveza i drugog dekorativnog veza i nakita na najeksplicitniji način svjedoče o suživotu, preplitanju i prožimanju uticaja koji su se „brusili“ i „cizelirali“ pod vremešnim slojevima kultura da bi se zorno nosili na dvoru i pazaru, pjaceti i trgu, palati i guvnu, svadbi, veselju, ali i upokojenju, dodala je.
„Priča je ovo o „malom“/velikom, „običnom“ čovjeku što obitava pod dostojanstvenom Rumijom i stamenim Lovćenom i Durmitorom…I sve ono što s njihovih zaštitničkih vrhova pogled hvata zapravo je muzej stalne postavke ovdašnjeg života, čiji smo djelić privremeno smjestili u prostor velelepnog, arhiepiskopskog zdanja, za pamćenje i sjećanje, ko smo, što smo, gdje pripadamo, jer to ponekad zaboravljamo… U svijetu globalnih standarda i paradigmi, s unifikovanom, stereotipskom kulturom, “biseri tradicijske kulture” – narodne nošnje, apostrofiraju vrijednost i značaj kulturnog naslijeđa, a time i našu posebnost i jedinstvenost, jer se baš u tim oblicima i razmjerama, neponovljivo dogodilo njihovo postojanje na ovom prostoru“, navela je Miranović.
Cilj izložbe je da se predstavi dio bogatog i jedinstvenog, etnografskog kulturnog nasljeđa Crne Gore. Neosporno, tradicionalne nošnje Crne Gore su one vrijednosti koje ravnopravno s drugima, unosimo u baštinu čovječanstva, u zajednicu evropskih naroda/država, kao kvalitativni doprinos i svojevrsnu posebnost.
„Aktuelna pitanja ovog vremena su, ne kako i/ili zašto, već za koga/kome ostavljamo kulturnu baštinu, kulturna dobra …naš identitet…jer kultura danas ne znači ono što predstavlja, već predstavlja ono što znači…a, mi svakako ne želimo kulturu “bez lica, bez sjećanja, bez prošlosti”. “Živa tradicija” očuvana u tradicionalnim nošnjama Crne Gore nam to nesumnjivo svjedoči i potrđuje“, zaključila je Miranović.
U svečanom programu otvaranja nastupila je pijanistkinja Ana Vukazić, koja je izvela kompozicije princa Mirka Petrovića.
–
