Šćepanović nakon svjetske premijere filma: „Orlovsko gnijezdo“ je omaž Petar Pan generaciji

Kratkometražni igrani film „Orlovsko gnijezdo“ reditelja iz Bara Milije Šćepanovića svjetsku premijeru imao je u Turskoj, u okviru takmičarkog programa 29. Internacionalnog Adana AltinKoza Film Festivalu. „Orlovsko gnijezdo“, omaž jednoj generaciji, okupilo je nova, mlada lica, ali i poznata imena domaće kinematografije. O putu od ideje do premijere, projekciji u Turskoj, stanju na crnogorskoj filmskoj sceni i daljem festivalskom životu svog novog ostvarenja, za Primorski portal govori reditelj Milija Šćepanović.

Primorski portal: Film “Orlovsko gnijezdo” imao je svjetsku premijeru u okviru takmičarkog programa 29. Internacionalnog Adana AltinKoza Film Festivalu u Turskoj. Kako je protekla premijera?

Šćepanović: Ne znam kako na to gledaju kolege reditelji, ali za mene je premijera sopstvenog filma oduvijek predstavljala ultimativni izazov za koji se posebno pripremim. Neposredno pred projekciju osjetim izvijesnu dozu unutrašnje napetosti, gotovo početničku tremu koja je, zasigurno, uslovljena određenim očekivanjima.

Prvi put, van okvira filmske ekipe ili montažne sobe u kojoj smo “porađali film”, poput novorođenčeta izlazi na svjetlost dana i otvara oči.  To se u slučaju “Orlovskog gnijezda” dešavalo daleko od teritorije u kojoj je film nastao i iz čije duše vuče i temu i ideju- u sredozemlju, gradu na međi Evrope i Azije.

Publika u Turskoj reagovala je pozitivno, prilično iznad gorepomenutih očekivanja. Smijeh na određenim mjestima, a muk na kraju projekcije, dokaz su da smo u kombinaciji komedije i drame postigli ono što smo željeli. Sala je bila prilično ispunjena, a publika je film nagradila aplauzom.

Primorski portal: Od ideje do premijere nerijetko je dug put u crnogorskoj kinematografiji… Koliko je trajao i kako je izgledao taj proces u slučaju “Orlovskog gnijezda”?

Šćepanović: Nedostatak sredstava i situacija oko Covid 19 pandemije učinili su da se proces proizvodnje filma nekoliko puta zaustavi. Prva klapa pala je u Podgorici, 20. maja 2019. godine, a premijerno je prikazan u Adani, 16. septembra 2022. godine. Mislim da to dovoljno govori koliko je naporan proces iza nas i koliko smo i lične i profesionalne žrtve podnijeli svi, kao ekipa. Posebno bih istakao producente filma Biljanu Vušović i Iliju Brkanovića, koji su omogućili da se “Orlovsko gnijezdo” prvo snimi onako kako je zamišljeno, a onda i što su imali dovoljno hrabrosti da ispoštuju sve moje kreativne zahtjeve, ma koliko suludo izledali u datom trenutku.

Primorski portal: Na kojim lokacijama i koliko dugo je film sniman?

Šćepanović: Film je sniman na nekoliko lokacija Podgorici. Samo snimanje je trajalo 8 dana.

Primorski portal: Scenario potpisuje Ratko Radunović, a film je, kako stoji u kritici, omaž jednoj generaciji. Kakva je to generacija o kojoj “Orlovsko gnijezdo” govori? Svaka generacija ima neke osobenosti koje je čine autentičnom… Šta je to što se iz generacije o kojoj “Orlovsko gnijezdo” govori, izgubilo, a voljeli biste da je i danas prisutno?

Šćepanović: To je priča o prvom koraku ka odrastanju posljednjeg naraštaja tzv. „Petar Pan generacije“, (milenijalaca) koji će svojevrsnu ozloglašenost, između ostalog, zaraditi zahvaljujući pretjeranoj zavisnosti od moderne tehnologije i brzog načina života. VHS je zapravo bio vrhunac te tehnologije, sistem koji je suštinski promijenio sve. Za razliku od današnje digitalne tehnologije koja vam omogućava da sadržaje dobijete kod kuće, na samo klik od vas – analogna tehnologija je zahtijevala da se krećete. Bilo je potrebno da izađete do video kluba, a zatim i da odete do parka kako biste međusobno razmijenili kasete i utiske. Bilo je to vrijeme gdje se sadržaj dijelio u realnom prostoru i vremenu, u odnosu na današnji digitalni prostor. Sa druge strane, “brzi način života” podrazumijevao je da se unutar jednog dana potrudite da stignete na što više mjesta i uradite što je moguće više stvari. Rekao bih da je to glavna razlika u odnosu na sve naredne generacije. Ratko je napisao zaista fantastičan scenario koji smo uspjeli da uobličimo i donesemo na veliko platno.

Primorski portal: Glumačku ekipu čine mlada, nova lica, ali i renomirani crnogorski glumci – Srđan Grahovac, Ana Vukčević, Slaviša Grubiša… Interesantno je i da jednu od uloga tumači Jelena Gavrilović. Kako je došlo do saradnje sa njom?

Šćepanović: Sigurno će zazvučati kao izlizana floskula, ali ovaj projekat zaista predstavlja spoj mladosti i iskustva – kako iza, a tako i ispred kamere. Srđan Grahovac je već sada sinonim za vrhunskog glumca srednje generacije, dok su Ana Vučković i Slaviša Grubiša budućnost crnogorske pozorišne i filmske umjetnosti. Izuzetna je privilegija raditi sa njima. Pojava Jelene Gavrilović na setu digla je projekat na ljestvicu više. U trenutku kada je snimala sa nama u Podgorici paraleno je radila na američkoj seriji “The Outpost” i vjerujem da je na jednom snimajućem satu satu kod njih, zaradila kao na cijelom našem projektu. Sa druge strane, svaki reditelj mašta o tome da otkriva nova lica. Petar Kažić i Plamen Brnović su imena za koju bih vašu čitalačku publiku pozvao da ih dobro zapamte. Radili smo klasičnim pozorišnim pristupom, svaka scena je pripremena unaprijed. Svakodnevne čitaće probe, isprobavali stvari bez kamere – gotovo do iznemoglosti.

Primorski portal: Kako će izgledati dalji festivalski put ovog filma i kada će domaća publika i posebno barska, biti u prilici da ga pogleda?

Šćepanović: Već sada mogu da najavim kontinuirani festivalski život, što posebno raduje. U oktobru mjesecu očekuju nas još dva značajna festivala. Vjerujem da će i narednih mjeseci donjieti nove projekcije i prilike da se film prikaže onima zbog kojih je i nastao. Crnogorska premijera biće upriličena u okviru jednog od festivala, ali je to još uvijek rano najavljivati. Publika od koje imam jednaku tremu kao i na premijernom prikazivanju, je svakako barska. Biće to specijalna projekcija u svakom smislu koju takođe ne mogu najaviti u ovom trenutku, ali koja će se desiti u nekom narednom periodu.

Primorski portal: Sam naziv filma, kako si i sam ranije kazao, vezan je za jedno od ostvarenja Brajana Hatona, sa Klintom Istvudom u jednoj od glavnih uloga. Šta veže tvoje i Hatonovo ostvarenje?

Šćepanović: Poveznica sa kultnim ostvarenjem reditlja Brajana Hatona je samo na nivou koncepta. Dok u njegovom filmu Ričard Barton i Klint Istvud, za vrijeme Drugog svjetskog rata upadaju u nacistički bunker – Petar Kažić i Plamen Brnović izvode sličan postupak sa jednom podgoričkom videotekom, u predvečerje NATO bombardovanja 1999. godine.

Primorski portal: U tom pravcu, ko su reditelji koji su najviše uticali na tvoj rediteljski stil i pravac?

Kroz odrastanje, zatim školovanje na akademiji- a kasnije u profesionalnom životu, prolazio sam kroz razne faze u kojima sam imao i različite uzore. Od italijanskih neorealista (De Sika, Roselini,  Felini), preko francuskog novog talasa (Godar, Rivet, Šabrol) do jugoslovenskog crnog filma (Petrović, Pavlović, Makavejev). Neizbježna je i faza tzv. novog holivuda (Kopola, Skorseze, Altman). U određenim periodima “opijao” sam se filmovima Nika Reja, Joce Jovanovića, Ota Premindžera itd. Od aktuelnih reditelja izdvojio bih Džoni Toa, Kristofera Nolana i Pola Tomasa Andersona. Rekao bih da sam učio od svih, trudivši se da izgradim sopstveni stil. Da li i koliko u tome uspjevam, pokazaće vrijeme i projekti koji dolaze.

Primorski portal: Kakvom ocjenjuješ crnogorsku filmsku scenu? Da li je prethodnih godina napravljen određeni pomak u smislu veće međunarodne saradnje, bolje umreženosti sa kinematografijama drugih država? Koliko je osnivanje Filmskog centra Crne Gore u pozitivnom smislu doprinijelo da crnogorska kinematografija na svjetskoj mapi bude vidljivija?

Šćepanović: Crnogorska kinematografija je konačno na pravom putu i izuzetno mi je zadovoljstvo što to mogu istaći i u ovom razgovoru sa vama. Osnivanje Filmskog centra Crne Gore dalo je potreban impuls, pokrenulo stvari u pravom smjeru. Posle decenija balansiranja na stranputicama, filmski autori sa ovog podneblja dobili su matičnu kuću na koju se mogu osloniti. Rijetke su institucije u našoj zemlji, a koje se mogu time pohvaliti i FCCG je jedna od njih. U malim sistemima u kojim se filmska proizvodnja dotira iz državnih fondova, postajanje krovne institucije iz oblasti audiovizuelnih umjetnosti je ključno. Sada možemo ustvrditi da scena postoji, kontinuitet je prisutan – autori stvaraju filmove i prikazuju ih na značajnim festivalima širom svijeta. Postoji nekoliko producentskih kuća koje pokreću stvari.

Primorski portal: I na kraju – “Orlovsko gnijezdo” dočekalo je svoju uspješnu premijeru i sada slijedi njegov festivalski život. Da li “u glavi” već imaš ideju za novi film?

Šćepanović: Ne samo u glavi, imam ga na papiru. Scenario je napisan prije par godina, podržan je od strane Filmskog centra u kategoriji razvoja scenarija i ono što sada slijedi je pakovanje projekta za proces pred-produkcije. S obzirom na njegovu složenost, sistem rada koji primjenjujem i poznate teškoće u zatvaranju budžetske kalkulacije, očekuje nas dug i mukotrpan proces.