Savo Vujačić: Dobar guslar mora biti dobar čovjek

Savo Vujačić iz crmničkog sela Podgor gusle je počeo da svira, i uz njih pjeva, još kao dječak. Nije bio počeo ni u školu da ide. Podatak koji i ne čudi toliko, jer potiče iz porodica u kojima su se gusle po tradiciji svirale i slušale.

– Moj pokojni đed pjevao je uz gusle, zatim otac, stric… Danas pjevamo brat Petar i ja. Nadam se da će nas biti još. Ja sam, inače, samouk, i sve sam naučio od oca, strica, ujaka… Ali sam nastavio da se usavršavam, svakodnevno vježbam, čitam o našoj istoriji, učim epske pjesme. Eto, još kao dječak sam pjevao koliko je to bilo moguće – kaže Savo i dodaje:

– Kad sam krenuo u srednju školu, tada je bilo usmjereno obrazovanje 9 i 10 razred . Stanovao sam kod mog ujaka na Cetinju, koji je bio dobar guslar, jer je i sa majčine strane to bila tradicija, djed i dva ujaka bili su dobri guslari. Jedan od ujaka je bio dobar diplar, možda i najbolji u Crnoj Gori u to vrijeme.

Veliki uticaj na njega imao je upravo ujak.

– Pokojni ujak je mene i svog sina, mog brata od ujaka Rajka Radovića, učio finesama guslanja. I upravo smo kod njega naučili i prihvatili ono osnovno, a onda smo nas dvojica neumorno pjevali „dan noć”. Kasnije, dok sam još bio u srednjoj školi, radio sam sa Milomirom Miljanićem, poznatim guslarom i danas pjevačem. Nas dvojica smo stanovali u jednoj sobici i bili stalno zajedno. U to vrijeme vrlo malo je kuća bilo na Cetinju gdje nismo pjevali. Zvali su nas na razne manifestacije, tako da je sve to bila prilika da više naučim i usavršavam se.

Gusle su mnogo jak instrument, daju ogroman moral narodu.

– Trebalo je opstati u onim ludim vremenima kroz koja je naš narod prolazio. Svako ko pomisli da su gusle otišle u zaborav grdno se vara. Ja ću ih voljeti dok sam živ. Kad sam otišao u vojsku mnogo su mi valjale gusle, i omogućile mi lakši boravak. Sarađivao sam  u vojničkom klubu i drugim manifestracijam. Služio sam u Prištini, na aerodromu ’82. i ’83. godine. Za vrijeme vojnog roka bio sam u Tuzli na takmičenju „Mladost u riječi, pjesmi i vještini”, i to sam učestvovao kao guslar u programima.

Savo se, po odlasku iz vojske, zaposlio u Luci Bar.

– Imao sam već dosta iskustva i učestvovao sam na priredbama koje su organizovane na selu. Tako su ozbiljnije počeli moji javni nastupi. Zaposlio sam se u Luci Bar i priključio se Kulturno – umjetničkom društvu. Imali smo turneje u Njemačkoj i Italiji – kaže Vujačić, i ističe da je bio jedan od osnivača guslarskog društva Sveti Ivan Crnojević iz Cetinja.

– Sa članovima sam obišao cijelu bivšu Jugoslaviju, od Peroja, Rijeke, Ljubljane do Skoplja. Nezaboravne noći proveli smo u Vrbasu. Feketići, Lovćenacu kod naših Crnogoraca. Bila je ovo zaista vrhunska turneja šest večeri po Vojvodini – kaže Savo i podsjeća:

– Moj prvi zabilježeni guslarski nastup bio je u Tehničkoj školi. Pjevali smo, Milomir Miljanić, Rajko Radović i ja stihove iz „Gorskog vijenca”, a snimao je emisiju Radovan Jablan i kasnije emitovao na Radio Titograd.

Ističe da nije imao neke posebne rezutate sa instrumentom kakve su gusle.

– Međutim, jesam ono što je bila moja želja. Uglavnom sam volio da uzmem gusle i zapjevam za moju dušu i mojih prijatelja. Gusle su za mene izduvni ventil, ili što bi rekao Radovan Bećirović „ponajviše kad se razočaram uzmem gusle pa se razgovaram”. Ili što je Njegoš rekao, „I naše su utirali suze vješti zvuci divnijeh gusala”. Ponavljam, ne bih mogao zamisliti moj život bez gusala i svoje druženje sa ljudima.

Gusle mogu biti od velikog značaja ukoliko se koriste na pravi način. Zahvaljujući njima, značajan broj naših istorijskih ličnosti i događaja sačuvan je od zaborava.

– Nažalost, u Crmnici smo guslari ja i Petar, zatim Miloš Vujačić, a pomalo pjeva i Milo Đalac. Ja ne znam za još nekog. Gusle koje danas koristim su kod mene oko 30 godina. One mi najbolje odgovaraju i sa njima sam imao dosta lijepih gostovanja.

Kako privući mlađu generaciju da sluša gusle?

– Njoj i budućoj generaciji uvijek bih preporučio, ako neko nema talenta i dara da bude guslar, da bar budu poštovaoci gusala, da znaju da prepoznaju ono što guslar pjeva, i cijene priču koju je guslar ispričao. A uspjeh svakom guslaru je ako slušaocu skrene pažnju na svoje pjevanje i priču koju priča. Guslar bukvalno dočarava jedan film, jednu emisiju, dočarava jedan događaj o kojem pjeva.

Vujačić podsjeća da je Savez guslara Crne Gore podijeljen u dva društva.

– Jedno je Dušanovo carstvo, gdje su guslari koji preferiraju srpskom bloku. Drugi je Savez crnogorskih guslara, kojem i ja pripadam. Nije to dobro za gusle i grijeh je, jer su gusle instrument i svetinja svima nama. Zanat se uči u školi, a mudrost o životu i međuljudskim odnosima se stiče u porodici i društvu, među ljudima iskusnijim od sebe.

On smatra da podjele u društvu, ali i među guslarima, imaju veoma štetne uticaje.

–Publika voli gusle, no danas je takvo vrijeme gdje se istorija više promoviše nego u vrijeme kad sam ja bio momak. Tako mora kad ne može pričati o ekonomiji i nema o čemu drugom nego o 1918. ili 1941. godini. Zato predlažem mladim ljudima da poštuju gusle, a Radovan Bećirović kaže „koji narod istorije nema, ma kolika i kakva mu bila, taj je narod ka’ ptica bez krila”. Dakle, ako nemamo prošlosti ne možemo se nadati budućnosti.

Ali, ako neko zaista zna šta Crnogorcima znače gusle i gdje im je duša, zna Savo Vujačić. I zna cijela Crna Gora.

– Mi saopštavamo najznačajnije događaje u našoj istoriji. Upravo to je bila uloga gusala kroz vjekove – istakao je Savo Vujačić za Primorski portal.