Sena Pelinković: boravkom u Kini shvatite da postoji milion „ispravnih“ načina života – iskustvo mlade Baranke u zemlji svile

Kineski jezik jedan je od najtežih jezika jer u potpunosti odstupa od jezičkog sistema na koji smo navikli. Njegovo pismo je logografsko što znači da se ne oslanja na alfabet, već su karakteri prenosioci značenja i svaki karakter ima standardizovani način pisanja i čitanja (nekad jedan karakter može i da se pročita na više načina u zavisnosti od toga kom je karakteru pridodat). Svaki karakter predstavlja jedan slog, riječ ili koncept, što znači da kinesko pismo nije fonetičko, kao što je slučaj sa pismom kojim se mi služimo. Naučiti koneski jezik je zahtjevno i veliki je izazov. To potvrđuje magistar istorije- smjer Kineske studije, sinologija, Baranka Sena Pelinković. U razgovoru za Primorski portal Pelinković priča o iskustvu provedenom u Kinu i na koji način je kultura jedne od najmnogoljudnijih država svijeta, kultura sa milenijumskom tradicijom otvorila mladoj Baranki nove vidike.

U brojnim zanimljivostima početak razgovora logično je posvećen izučavanju jezika što je i bio motiv ambicioznoj Baranki da provede oko dvije godine u azijskoj zemlji.

Pelinković navodi da i tonalna priroda jezika dodatno otežava komunikaciju jer pogrešan ton može u potpunosti promijeniti značenje riječi. Kineska gramatika, s druge strane  djeluje mnogo jednostavnije nego na primjer gramatika našeg jezika ili engleskog, međutim, ista može biti isto tako teška i nijansirana kao i svaki drugi jezik. Gramatika je toliko slojevita da se pojedini karakteri čak mogu uzeti kao tema za detaljnu naučnu disertaciju.

Pored svega navedenog, kineski jezik je jedan od najraznolikijih jezika na svijetu, a dijalekti kineskog jezika su međusobno toliko različiti da bi neki od njih mogli biti smatrani zasebnim jezicima. U ovome se nalazi drugojakost kineskog pisma i jezika koji se razvijao hiljadama godina unazad i nosi bogatu istoriju i kulturno nasljede jedne od najstarijih civilizacija, objašnjava sagovornica Primorskog portala.

-Kineska civilizacija je jedna od najstarijih kontinuiranih civilizacija, a stara je preko pet hiljada godina. Takva civilizacija ima bogatu kulturnu i zaostavštinu, ističe Sena Pelinković otvoreno govoreći o zanimljivom, jedinstvenom iskustvu studentkinje iz Crne Gore u zemlji svile i drevnih filozofija.

Primorski portal: Koliko si godina provela u Kini, u kojoj oblasti, kakva su iskustva?

Sena Pelinković: U Kini sam provela dvije studijske godine, boraveći u provinciji Šandong (Shandong) koja izlazi na Bohai i Žuto more. Pomenuta provincija je dom poznatom filosofu Konfuciju koji je i jedan od važnih utemeljivača filosofije života koju Kinezi dan-danas praktikuju. Tačnije, moj dom je bio grad Ćingdao (Qingdao) poznat kao Grad piva a po izgledu mnogo sličan mom rodnom gradu Baru. Qingdao na prvu može da izgleda kao mala Njemačka u Kini kako je grad u jednom periodu u vremenu bio pod okupacijom Njemačke.

Imala sam sreću da je univerzitet koji sam pohađala imao jaku mrežu internacionalnih studenata te je svima nama koji smo došli s različitim kulturnim i nacionalnim karakteristikama bilo dosta olakšano da se povežemo jedni s drugima i u zemlji dalekoj od doma stvorimo dom. Naravno Univerzitet je generalno bio jako funkcionalno uređen i po tom pitanju da su internacionalni studenti imali čestu priliku da se druže s Kinezima (a generalno su Kinezi jako gostoljubivi i otvoreni prema strancima) kroz razne nastavne i vannastavne aktivnosti.

Moja porodica je postao moj mentor, širikogrudan i znan čovjek, profesor Jang Li (Yang Li) a s njim i studentkinje kojima je od takođe, bio mentor. Profesor Li je u svakom momentu bio tu za mene, kako u akademskom tako i u privatnom životu te je u velikom dijelu, ponizno mogu reći, njegovo prisustvo uljepšalo moj boravak u kampusu, Ćingdau, Kini. Uveliko su istom doprinijeli svi prijatelji koje sam tamo stvorila za života-prijatelji koji dolaze iz različitih zemalja, s različitim aspiracijama u životu, s drugačijim životnim putevima.

Boravak u Kini Sena Pelinković je iskoristila i da putuje po azijskoj zemlji i otkrije njenu veličinu, raznolikosti i čari

Kako sam u drugoj godini studija bila dosta fleksibilna s predavanjima, imala sam priliku da putujem po Kini i otkrijem njenu veličinu, raznolikosti i čari. Gradovi jedne provincije međusobno imaju razlike, ljudi žive drugačijim tempom i imaju drugačiju lokalnu kulturu. Kad se gradovi jedne provincije toliko razlikuju možete pretpostavite kakve su razlike uočljive između gradova čije provincije se nalaze na suprotnim krajevima Kine.

.

Primorski portal: Šta karakteriše filozofiju života Kineza, velike nacije?

Sena Pelinković: O filosofskim osnovama kineske nacije mogu se pisati stranice, ali pokušaću da uprostim.

Kineska civilizacija je jedna od najstarijih kontinuiranih civilizacija, a stara je preko pet hiljada godina. Takva civilizacija ima bogatu kulturnu i filosofsku zaostavštinu. 

Tri glavne filosofije-religije Kine i Dalekog Istoka jesu daoizam, konfucijanizam i budizam. Međutim, za razliku od budizma, daoizam i konfucijanizam nisu postali svjetske religije već su u osnovi ostali u Kini i na područjima koja su bila pod uticajem kineske kulture.

Monumentalni kineski zid

Kako bismo bolje razumjeli zašto su daoizam i konfucijanizam tako duboko i trajno uticali na kineski narod, kao i na ljude iz Japana, Koreje i drugih obližnjih zemalja, neophodno je prvo razumjeti osnovni kineski koncept dao, koji u principu znači „put“. Za Kineze su harmonija i uređenost koje su primjećivali u svemiru bile manifestacije dao-a, odnosno božanske volje, ili zakona koji reguliše svemir. Dakle, za razliku od avramovskih religija koje karakterišu zapadni dio svijeta a koje vjeruju u Boga Stvoritelja, ove filosofije-religije vjeruju u nebesku volju, ili jednostavno u samo nebo kao uzrok svega.

Primjenjujući koncept dao-a na ljudski život, Kinezi su vjerovali da postoji jedan prirodan i ispravan način za obavljanje svega, i da sve i svako ima svoje pravo mjesto i funkciju. Na primjer, vjerovali su da ako vladar obavlja svoje dužnosti tako što se pravedno ophodi prema narodu i ako se brine oko žrtvenih rituala upućenih Nebu, zemlja će biti u miru i napredovaće. Slično tome, ako se“obični”ljudi drže dao-a iliti tog univerzalnog načela, onda će sve biti u skladu i blagostanju. Suprotno tome, ako se forsiraju drugi principi i radi nešto što je nasuprot nebeskim načelima onda će zavladati haos i katastrofa.

Daoizam se posebno oslanja na dao i stoga ima mističniji ton u odnosu na konfucijanizma koji je više okrenut praktičnim tehnikama upravljanja sobom i društvom. Dakle, konfucijanizam se okreće ljudskoj prirodi i moralu kao motivacionoj sili za činjenje dobra, a daoizam je okrenut samoj prirodi i harmoniji.

Ja volim da posmatram daoizam i konfucijanizam kao dvije strane istog novčica; jedna je uređenost, disciplina, konstantno samousavršavanje (konfucijanizam) a druga red, jednostavnost, harmonija. Drugim riječima, treba da postoji uređenost da bi bilo harmonije.

Vjerujem da su upravo ove riječi većini asocijacija na Kineze: disciplinovanost i marljiv rad, a ove karakteristike su upravo iznikle iz ovih filosofskih misli. Društvo je hijerarhizovano, svako ima svoje mjesto i funkciju u društvu a s time i dobrovoljnu obavezu da marljivo radi kako ne bi remetio kolektivno blagostanje. Iz ovog proističe da je ovakvo društvo kolektivističko a ne individualističko kao što je evropsko i američko.

Primorski portal: Kako mladi žive u Kini, koje su im navike?

Sena Pelinković: Mladi u Kini žive u veoma brzom i zahtjevnom okruženju, posebno kada je riječ o obrazovanju i svakodnevnom ritmu života. Od najranijeg uzrasta provode duge sate u školi, a obrazovanje se smatra jednim od najvažnijih životnih prioriteta. Većina djece i mladih, pored redovne nastave, uključena je u vannastavne aktivnosti i privatne časove – najčešće engleskog jezika, ali i matematike, sporta ili različitih umjetnosti poput muzike i plesa. Može se reći da je slobodno vrijeme često unaprijed isplanirano i da su roditelji posebno prisutni u organizaciji svoje djece. 

Posebno stresan period djece u Kini je srednja škola, kada se učenici intenzivno pripremaju za gaokao, izuzetno zahtjevan prijemni ispit za upis na univerzitet. Dani testa su posebni dani u Kini, dani kada se Kina malo utiša-ljudi izbjegavaju praviti bilo kakvu buku u toku održavanja testa kako ne bi ni na koji način uticali na performans srednjoškolaca.  Rezultati tog testa u velikoj mjeri određuju buduće obrazovne i profesionalne mogućnosti, zbog čega su pritisak, umor i takmičarski duh među mladima veoma izraženi.

Život u Kini je u velikoj mjeri digitalizovan, što naravno utiče na navike ljudi a posebno mladih. Aplikacije su takve da objedinjuju gotovo sve aspekte života, pa je digitalni svijet neraskidivo povezan s realnim (npr. WeChat i Alipay). Pametni telefoni su centralni dio svakodnevice: koriste se za komunikaciju, plaćanja, učenje, zabavu i onlajn kupovinu. Kako i mladi svuda u svijetu tako i mladi ljudi u Kini provode dosta vremena na društvenim mrežama, gledaju serije, skrolaju douyin-om (TikTok), slušaju muziku, dopisuju se s prijateljima i porodicom, ali i često kupuju online.

Tempo života je brz i šaren, naročito u velikim gradovima. Za razliku od balkanskog načina života, gdje je uobičajeno dugo ispijanje kafe i česta druženje, u Kini se kafa često pije „za ponijeti“, usput, između obaveza.

Naravno, život u Kini ima i drugu stranu ove pomenute; mnogi prate modne i muzičke trendove, zanimaju ih druge kulture i putovanja, a sve je prisutnija i želja za individualnošću i nekim ličnim izrazom, posebno među urbanom omladinom. Istovremeno, porodica i dalje ima važnu ulogu kad su u pitanju tradicionalna uvjerenja i vrijednosti, što mlade stavlja između dvije “vatre”: internacionalne kulture i individualnih želja s jedne strane, i tradicije i porodičkih očekivanja. 

Stav Kineza prema poslu je ukorijenjen u njihovoj filozofiji

Primorski portal: Kako Kinezi pristupaju poslu?

Sena Pelinković: Kao i sve do sad pomenuto, i stav Kineza prema poslu je ukorijenjen u njihovoj filozofiji (ponajviše konfucijanizmu) ali i u kolektivističkoj prirodi kineskog društva, gdje se pojedinac ne posmatra odvojeno od porodice, zajednice i države. Stav je dosta i uslovljen mnogoljudnošću zemlje što direktno utiče na konkurentnost.

Od najranijeg djetinjstva, Kinezi odrastaju uz ideju da se ne radi samo za sebe, već za roditelje, pretke, buduće generacije i širu zajednicu te je samim tim rad direktno povezan s čašću. 

Kad je rad čast tada je i sam pojam smisla i načina rada drugačiji; tada posao ne donosi platu (poslijednja u listi bitnosti) već čast, obraz, smisao i status koji se prenosi na ostale članove porodice. Ovakvo percipiranje posla je dovelo do toga da je njihov poslovni sistem “996” postao dosta zahtjevan i iscrpan- radi se od 9h do 21h i to 6 dana sedmično, a često se i dešava da se posao nosi sa sobom kući.

Konfucijanizam je u temelju pogleda na rad. On naglašava disciplinu, hijerarhiju, odgovornost i stalno samousavršavanje. Konfucijanizam je napravio takvu poslovnu klimu gdje posao nije samo profesionalna obaveza, već privilegija i etički čin. Dobro obavljen posao znači biti dobar sin, dobra kćerka, dobar član društva. Isto tako, pozicije su jasno definisane odnosno hijerarhizovane što znači da svaka pozicija opet nosi određene moralne obaveze i privilegije u odnosu na svoje kolege. A posebno je važno pomenuti da je konfucijanizam donio i jasno utemeljio termine “nadređeni” i “podređeni”, tj. superiorni i inferiorni. Na bazi ovih termina stvorio se takav radni ambijent u kom je čak pomalo sramno napustiti posao, iako je radno vrijeme gotovo, ako je neko ko je na superiornijoj poziciji od tebe i dalje u kancelariji.

Percipiranje posla je dovelo do toga da je njihov poslovni sistem “996” postao dosta zahtjevan

Može se zaključiti da je radna etika Kineza dosta drugačija od naše, i u velikom dijelu stresnija što je opet proizvod mnogih kulturnih i filosofskih elemenata na koje se kineska kultura oslanja. Kada se toliko vremena i energije provodi na poslu tada radni kolektiv počinje da se poima kao porodica te u kineskim radnim okruženjima ljudi često zajedno objedaju, istovremeno uzimaju popodnevne dremke, često razgovaraju ne samo o poslu, već i o privatnom životu. Vremenom se stvori osjećaj pripadnosti koji značajno mijenja način na koji se doživljava napor.

Moram istaći da je sve navedeno generalno tačno i tome je pridodato neko moje zapažanje i ono što sam čula od prijatelja. Naravno, moguće je da radna etika može da varira od kompanije do kompanije, od grada do grada, od provincije do provincije. Ali svakako je da radni angažman zaokuplja veći dio života Kineza, a da se istom pristupa s velikom marljivošću i pažnjom. 

Primorski portal: Kako ti se dopala kineska hrana, po čemu se razlikuje od naše na Balkanu?

Sena Pelinković: Obično je prvo pitanje koje mi ljudi postave: “Kakva je hrana tamo, je li ti bilo teško da se privikneš?” Ja zaista nisam imala problema da se prilagodim kineskoj kuhinji, a prije nego što sam tamo otišla tamo na studije sam čest gost bila kineskih restoran u Crnoj Gori.

Jedna od ključnih razlika između kineske i balkanske kuhinje rekla bih jeste odnos prema namirnicama i njihovoj kombinaciji. Na primjer, na Balkanu se često jede „teško“ – masno i obilno dok u Kini, meso gotovo nikada ne dominira jelom; više je dodatak, nego što je osnova. Zatim, povrće, žitarice, tofu i mahunarke imaju centralno mjesto, a jedno jelo često ima više ukusa, tj. može biti slatko, slano, kiselo i ljuto istovremeno.

Kine je velika zemlja i kulinarska tradicija je homogena kako se vjekovima oblikovala prema klimi, geografiji, folk kulturi i raspoloživim sredstvima što je direktni uzrok raznolikosti hrane od provincije do provincije. Na primjer, sečuanska (Sichuan) kuhinja koja je možda i najpoznatija u svijetu, karakteristična je po izrazito ljutim jelima, korišćenju čili papričica i sečuanskog bibera koji stvara specifičan osjećaj trnjenja u ustima. Kantonska (Guangdong) kuhinja, koja je takođe na visokom glasu za Zapadu, mnogo je blaža, fokusirana na svježinu namirnica i kuvanje na pari. Šandong (Shandong) kuhinja obiluje morskim plodovima i supama, a oslanja se na tehnike brzog prženja.

Kako na Balkanu tako i u Kini ručavanje ima jasna pravilima ponašanja. Dijeljenje hrane je standard, što dodatno naglašava kolektivni duh kineskog društva koji sam gore pomenula. Iako je tradicionalno sto okrugao postoji osoba na “čelu” koja je okrenuta vratima i oko koje su po hijerarhiji ili važnosti za to okupljanje ljudi smješteni. Zanimljivo je da je osoba koja (planski) dođe poslijednja i leđima okrenuta vratima, osoba koja plaća ručak. Osime se vidi jasno ustanovljena hijerarhija u kineskog društvu koja je čak prisutna u običajima i etiketi za stolom.

Još jedna važna razlika ogleda se u odnosu prema začinima i pripremi hrane. Dok balkanska kuhinja naglašava dugotrajno kuvanje, pečenje i zaprške, kineska kuhinja se oslanja na brzu termičku obradu, poput stir-fry tehnike, čime se čuvaju nutritivne vrijednosti namirnica. Kinezi čak imaju oko 30 različitih tehnika pripreme hrane, dok što se naše kuhinja ja lično čini mi se da mogu da nabrojim samo 5 (prženje, kuvanje, dinstanje, pohovanje, pečenje). Ova brojnost tehnika možda olakšava da se shvati koliko je kineska kuhinja raznovrsna i razvijena.

Svaka civilizacija i kultura ima svoja obilježja koja se najljepše “svare” kroz stomak. Hrana govori o istoriji, prirodi, porodici i vrijednostima jednog naroda. Zato je posebno važno osjetiti lokalnu hranu mjesta koje posjetite, jer zaista tako se može “osjetiti” jedna zemlja.

Primorski portal: Koje spoznaje smatraš posebno vrijednim tokom boravka u Kini i šta pamtiš kao posebna iskustva?

Sena Pelinković:Prije nego što sam otišla u Kinu, dugo sam je izučavala i smatrala je jako fascinantnom o mnogo čemu, no njena veličina zaista postane jasna kad se osjeti na koži i izbliza. 

Strancima je često odmah upadljiva ogromna raznolikost – ne samo u jeziku, hrani i običajima, već i u mentalitetu, ritmu života i odnosu prema zajednici i prirodi, radu i vremenu.

Tradicionalna filozofija, običaji, rituali, festivali i narodne prakse i dalje su prisutni u svakodnevnom životu, čak i kada nisu odmah vidljivi. Folk kultura – od praznika poput Festivala proljeća, preko tradicionalne hrane, kaligrafije, čajnih rituala, do lokalnih običaja u nešto manjim sredinama – pokazuje koliko je tradicija duboko ukorijenjena i kako se prenosi i prilagođava savremenom dobu. Dok, čini mi se, folk kultura na Balkanu i Crnoj Gori manje odolijeva utapanju u modernu kulturu.

Jedna od najzanimljivijih karakteristika za mene, a vjerujem i druge koji posjete Kinu,  jesu snažni kontrasti. Dakle, tradicionalno i moderno koegzistiraju rame uz rame: drevni hramovi i hutonzi nalaze se u sjeni futurističkih nebodera; najnaprednije digitalne tehnologije i aplikacije koriste se paralelno s običajima starim godinama; brz, tehnološki vođen gradski život postoji zajedno s jednostavnijim, tradicionalnijim načinima življenja. Na primjer, čovjek koji svira kineski tradicionalni muzički instrument pipu, ispred sebe ima postavljen QR kod kako bi ljudi mogli da mu daju bakšiš, i mnogo drugih sličnih primjera. Ovi kontrasti često se mogu razumjeti kroz koncept yin-yanga – ravnoteže suprotnosti koje se ne isključuju, već dopunjuju.

Mene je boravak u Kini ponajviše naučio ljudskoj raznolikosti, prilagodljivosti i otvorenosti. Pojedinac postaje svjesniji ličnih kulturnih obilježja i shvata da postoji milion „ispravanih“ načina života. Upravo ta promjena perspektive – sposobnost da se razlike ne doživljavaju kao prepreka, već kao izvor učenja i obogaćivanja –jeste nešto čemu Kina uči. Dalje, kao velika i brzo rastuća zemlja, Kina je mjesto gdje se promjene brzo dešavaju te uči važnosti integracije pojedinca i kolektiva.

Odlazak i život u Kinu su sami po sebi jedno posebno iskustvo. Konačan susret s kineskom kulturom lično, mnogo spoznaja, putovanja, ljudi i priča su nešto što me duboko obogatilo i što svakako nosim za života sa sobom. 

Primorski portal: Zbog čega bi preporučila odlazak u Kinu?

Sena Pelinković: Kinu bih preporučila svima koji žele da prošire svoje vidike i osjete svijet i život kroz druge boje. Odlazak u Kinu za mene nije bilo klasično putovanje, niti puko akademsko iskustvo, već proces lične transformacije .

Život, studije i putovanja kroz oko petnaest gradova u zemlji u kojoj je gotovo sve moguće oblikovali su me na način koji je teško svesti na nekoliko rečenica. Svaki grad nosi drugačiju energiju, drugačiji ritam i drugačiji mentalitet. Od megagradova koji ne spavaju, u kojima se tradicija i futurizam sudaraju na svakom koraku, do manjih mjesta gdje se život odvija sporije, i gdje se može osjetiti prošlosti. Upravo ta raznolikost čini Kinu jedinstvenom.

Takođe, boravak u Kini pruža neprocjenjivu priliku za upoznavanje ljudi iz cijelog svijeta. Kao internacionalni student i putnik, imala sam priliku da dijelim iskustva s ljudima različitih kultura i jezika, što dodatno širi perspektivu i gradi zdravu ličnost. U tom okruženju shvatite koliko su razlike prirodne, ali i koliko su univerzalne ljudske potrebe za pripadanjem, razumijevanjem i smislom.

Kinu bih preporučila i zbog osjećaja mogućnosti koji ona nosi. To je zemlja u kojoj se ideje realizuju brzo, u kojoj se cijeni trud i upornost, i u kojoj se jasno osjeća vjera u budućnost. Bez obzira da li dolazite zbog studija, posla ili ličnog istraživanja, Kina vam pruža priliku da se iznova izgradite, često na način na koji to ne biste mogli u poznatom okruženju. Često studenti iskoriste priliku da pođu do Amerike preko programa Work and Travel. Evropljani i Amerikanci imaju mnogo veće kultirološke sličnosti nego Evropljani i Azijati a ipak mnogo studenata se iz Amerike vrati kao drugačija jedinka. Možete pretpostaviti koliko veće kulturne razlike mogu da podstaknu da preispitate sopstvene navike, uvjerenja i granice.

Na kraju, odlazak u Kinu preporučila bih svima, a posebno studentima. Kina je velika, raznolika i jedinstvena u kulturnom, političkom i ekonomskom aspektu. Takođe, vjerujem da je osvješćivanje o razlikama prvi korak ka miru i sreći u svijetu baš zato što razlike na kraju uče da isto tako postoje i sličnosti.