Zašto volim da idem u Albaniju

 Zašto volim da idem u Albaniju

Ne razumijem albanski i onda se istinski odmorim. Moje novinarske uši miruju, nema audio distrakcija, nema šapata koji pokušavam da dešifrujem, nema komentara koji bi me mogli zgroziti, ne pitam se, ne divim se, ne zaključujem...

Sunčala sam se na plaži u Velipoju po cio dan i čula samo more i šum slamnatih suncobrana. Sve su ležaljke bile zauzete. Udobne drvene ležaljke, sa debelim sunđerom koji se ne kliza. Ne znam da li zbog vrelog septembarskog dana, ili cijene od pet eura, ali atmosfera je bila julska. Toplo more, golicljivi pijesak i knjiga. Mnogo riječi, a do mene nijedna nije stigla. Bonaca mozga.

E sad, ne znam mnoge jezike, mogla bih se relaksirati i u drugim zemljama, ali Albanija mi je najbliža. Finansijski i geografski. Posvetim joj vikend. Mogu često da odem tamo, ali i od tamo mogu svuda. Zato posebno volim aerodrom u Tirani. Uvijek se iznenadim. On je kao ono dijete prijateljice koju ne viđate često, pa kada se poslije pola godine nađete na kafi, iznenadite se koliko je njen mališan porastao i promijenio se. Svaki put drugačiji, svaki put veći. Uglavnom sam fascinirana, a budem i frustrirana ako počnem da upoređujem. Ali to se liječi nepristojno skupim kafama prije leta.

Velipoje

U Skadar sam prvi put kročila prije dvanaest godina i doživjela traumu. Prvu mi je nekoliko decenija ranije priredila epska pjesma „Zidanje Skadra“. Od nje sam se oporavljala dugo, ako sam ikada i uspjela skroz da se povratim, kao i od Jesenjinove „Pjesme o keruši“.

Blizu pjace, pokušavajući da izbjegnem lokve, obalila sam ogromnu zdjelu punu vode i krapova. Počeli su da se migolje oko mojih stopala i da me lupkaju repom po zglobovima. Hvatali smo ih zajedno vlasnik radnje, ja i deda koji im je biciklom blokirao put da ne bježe po cesti.

Skadar

Danas ta ulica izgleda sasvim drugačije, sa renoviranim i numerisanim radnjicama. Nestalo je dosta onog vizuelnog haosa. Skadar je za mene odavno prestao da bude destinacija za stihijski vikend šoping. Ovog puta sam kupila samo bamije. Godi mi odsjaj sunca na popločanim ulicama. Do tvrđave se još nisam penjala. Uvijek nađem drugi izgovor.

Svi imamo predrasude. Čini se da su najopasnije one koje smo naslijedili, a nikad preispitali. Dani su u Velipoju mnogo mirniji nego večeri. Noću se preklapaju različiti muzički žanrovi iz restorana i kafića, ali ima i djelova šetališta gdje je tiše. Plažni barovi su koloritno osvijetljeni, ponegdje uređenje koketira sa kič momentima. Na pojedinim mjestima, i danju i uveče, muzika je sve osim mediteranska i ljetnja. Ako izuzmemo riječi, ritam je vrlo poznat. Onih 7/8 koje voze, dijele i spajaju. A na drugim lokacijama, da se poslužim rječnikom mladih, vajb je sasvim moderan.

Posljednjih dana ljeta na plaži i u cijelom mjestu još ima dosta svijeta, među njima mnogo porodica i starijih ljudi. Ali širina prostora svaku gužvu učini privremenom. Ugostitelji i trgovci mahom su veoma ljubazni.

Dok sam za šankom jednog plažnog bara čekala da mi naprave kafu, jer sam prvu prosula po ležaljci prije nego što sam stigla i šećer da stavim, dvije žene pored mene raspravljale su se koja će da plati račun. Vukle su jedna drugu za laktove i šake. Šanker se ponudio da mi objasni kako to uglavnom rade Balkanci. Rekla sam mu da mi je odavno sve jasno. Drugu kafu dobila sam gratis.

Velipoje administrativno pripada opštini Skadar. Od grada je udaljeno oko 25 km, put je dobar. Tek kada sam sa bova shvatila da ne nazirem ni početak ni kraj plaže, odlučila sam da provjerim koliko je zapravo duga. Piše da se plaža proteže 14 kilometara i Turistička organizacija Albanije navodi je kao najdužu u zemlji.

Plaža je izdijeljena tako da se između plažnih barova nalazi po jedna javna plaža. Odvojene su konopcima i numerisane, sa poravnatim pijeskom. Uže od djelova pod ležaljkama, vizuelno uklopljene i svima dostupne. More je prilično plitko, ali ima i dubljih zona. Na jednom kraju je ušće Bojane, a nedaleko od plaže i laguna Viluni. Mnogo je pijeska. Svuda. Posebno u očima. Zato se suton tako čudesno razliva.

Svaki put kada me neko pita za cijene, odnosno da li je nešto skupo, ili ne, nisam sigurna kako da odgovorim. Sve zavisi od stanja u novčaniku, ali i od želja. U Velipoju slabo funkcioniše plaćanje karticom, terminala- ili nema, ili kažu da nisu u funkciji, a na većini računa iznos je izražen u lekama, eurima i dolarima. Trenutno se za 1 euro dobija oko 90 – 92 leka, dvoje mogu odlično ručati za tridesetak eura, ima dosta diskonta i manjih prodavnica, ali i piljara, poslastičarnica i burekdžinica.

Na plaži se prodaje sve, od pića, preko voća i povrća, do kukuruza i krofnica. I mislim da smo bili jedni od rijetkih koji nisu imali ručni frižider pored suncobrana. U Velipoju je on nešto poput plažnog aksesoara. Ima ih različitih veličina, boja i dizajna. I kao da svi na plaži nešto grickaju, gule i piju. Ne znam kako se na albanskom kaže paradajz turista, ali garantujem da ne znači isto što i ovdje.

Od desetoro djece u plićaku, nijedno me, iako sam bila spremna na to, nije isprskalo. Čula sam sporadično dječiji plač i smijeh, ali ne i urlanje i dozivanje roditelja. Jedinu neprijatnost napravilo mi je sunce, ali za to sam sama kriva.

U vodi sam ostajala dugo, svjesna da se opraštam za ovu sezonu, prizivajući uspomene i razmišljajući kako je privilegija odrastati na obali i biti primorka. A onda sam ugledala nju. Blago je poskakivala na talasima koji bi se iznenada pojavili pa vrlo brzo nestali. Sa bijelom maramom i blaženim izrazom na licu, bakica je plutala u velikom šarenom šlaufu. Muškarac koji bi joj mogao biti sin, ili unuk, sve vrijeme ju je usmjeravao i pridržavao, a ona se stidljivo smijala. Pokušavala sam diskretno da posmatram, ali izgleda sam bila sve osim toga. U jednom momentu me je pogledala i mahnula. Uzvratila sam.

Posljednji sat na plaži provela sam razmišljajući. Mogla sam da odem i da provjerim da li se možemo sporazumjeti, da li neko od njenih mlađih zna engleski, možda bi me i ona sama razumjela, da pitam odakle je, da li je možda odrasla na moru pa se odselila, ili je tu blizu, zašto nikada nije naučila da pliva, ili možda jeste pa sada više ne može bez pomagala. Mogla sam da pitam da li je prvi put na plaži ili je to samo neka situacija koja se namjestila da izgleda posebnija nego što jeste. Odlučila sam da ne odem. I za sebe odabrala odgovore koji mi najbolje pašu sparnom septembarskom danu 2026. godine. Ne mora od svega da se pravi priča, zar ne?

Foto: Aleksandra Ivanović/Primorski portal

Podijeli vijest

Aleksandra Ivanović

Ostavite Komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *