Crmnica je nekad živjela za svoj fudbalski klub – hoće li se čuti sudijska pištaljka u ovom kraju

Fudbalski klub “Crmnica” se takmičio u najnižoj – „beton” ligi. Nekome se to možda činilo malo, ali za mještane crmničkih sela to je bio istorijski uspjeh i neizmjerna sreća, iako je kratko trajalo. I danas je otvoreno pitanje organizovanje Memorijala u čast Žuja Đalca u Crmnici.

Fudbalski klub Crmnica osnovan je 2000. godine, tri sezone takmičio se u Južnoj regiji, a onda je na početku četvrte ugašen. Danas ne postoji želja da se klub ponovo aktivira. Neke od lokacija koje su bile planirane za sređivanje terena, umjesto bijelih linija okružuju šume i rastinje, i o njima se odavno prestalo pričati. Kako sada stvari stoje, na tim lokacijama neće se čuti sudijska pištaljka.

Klub se takmičio u najnižoj – „beton” ligi. Nekome se to možda činilo malo, ali za mještane iz crmničkih selato je bio istorijski uspjeh i neizmjerna sreća, iako je kratko trajalo.

To su nam u razgovoru potvrdili Ranko Đurišić i Ratko Marković, bivši igrači Crmnice.

Oni ističu da je glavni „krivac” za osnivanje kluba Drago Đurović.

– Prilikom jednog našeg susreta na Virpazaru, Drago mi je predložio „mogli bi da napravimo veliki klub”. Rekao sam mu da nije problem, ali da će nam trebati igrači. On je bio uporan i klub je ubrzo formiran od igrača koji su nekad igrali veliki ili mali fudbal, neko je igrao na turnirima, a bilo je i onih koji nikad nisu ni udarili fudbalsku loptu Iz Crmnice, pored mene, bili su tu Banjo Đurišić, Ratko Marković, Željko Petranović Muro, Željko Đalac, Vasko Đalac, pokojni Žujo Đalac, Ljubo Marković, Dražen Vukadinović, Barjamovići, Đurović, golman Radović…

Osim igrača iz Crmnice igrali su i fudbaleri iz Bara, Vesko Pantović, Ćorović, Marljukić, Nikolić, Kurtović…

– Imali smo i mlađih igrača, tako da smo skopili jednu solidnu ekipu. Osim terena i finansija, problem su nam bili upravo igrači mlađi od 21 godine, koji su morali da počnu utakmicu, a kojih nije bilo. Takvo je pravilo bilo tada, vjerovatno je tako i danas… Sa nama je bio uključen još i Dragan Đurović, bivši golman, koji je bio trener, ali i registrovan da može i da brani. Uglavnom, on je vodio ekipu, a od velike pomoći je bio i Zoran Pejović… – priča Ranko i dodaje:

– Za tu prvu utakmicu nismo imali ni dresove. Ja sam donio šorceve koje smo koristili kad bi selo učestvovalo na seoskim igrama, a i neke majice smo imali. Prve majice nam je kupio Zarija Franović, plave, na kojima je pozadi pisalo „Komunalno preduzeće”.

Od samog početka bilo je problema. Bili su uporni, a sve uvijek u neizvijesnosti i plašeći se da se klub ne ugasi. I to im je bila vodilja, prava misao. Kada bi se utakmica igrala u Crmnici, bilo je to za sve mještane nešto kao filter koji ih je odvajao od svakodnevnice.

– Počeli smo da igramo u Južnoj regiji, a ja sam bio kapiten ekipe, predsjednik, igrač, jer upravu nismo imali. Te prve godine nas niko nije pomogao, osim što smo dobili te majice. Istina, Drago je imao podršku Dragana Gvozdenovića, koji je bio vlasnik restorana „Palma” u Baru, a mi smo između sebe skupljali da isplatimo troškove sudijama. Igrali smo u Baru na „Topolici”. Velika je bila naša ljubav prema fudbalu. Nismo trenirali puno, ali smo nastojali da to što duže traje.

Bilo je nekih obećanja i iz Opštine, kažu njih dvojica, i nadali su se da će nadležni prepoznati njihov trud i da će im donirati novac za takmičenje. Imali su velike planove i nadali su se da će ih i ostvariti. Igračima je ovaj klub značio život, koliko god to smiješno zvučalo. Imali su klub koji je okupljao mještane svih crmničkih sela, a nadali su se, makar u početku, da će i njihova djeca u budućnosti zaigrati fudbal.

– Mi smo na kraju te prve godine bili prvaci, i bilo je ambicija da uđemo u viši rang. Bilo je to pravo iznenađenje pored ekipa kakve su imali Igalo, Sloga Stari bar, Bijela, Sloga Radovići. Tražili su od nas da odigramo još jedan ciklus, a to je bilo u vrijeme zajedničke države SCG, po Bergerevom sistemu. No, mi smo izgubili volju i u viši rang je otišao Otrant. Nije se moglo protiv nemaštine, finansija… A sve smo probali, kako smo znali i umijeli.

Kako kažu, bilo je više sastanaka u Virpazaru i Baru sa ondašnjim predsjednikom Opštine, Branimirom Gvozdenovićem. Naravno da se u tim razgovorima sport, nažalost, miješao sa tadašnjim političkim prilikama.

– Pored našeg kluba radio je i Atletski klub „13. jul”. Gvozdenović je došao jednom prilikom, sa njim i Igor Lukšić, pokojni Zoran Ostojić Čoka. Tom prilikom se čulo da je dobro što klub postoji, bilo je riječi i da nađemo pogodno mjesto za stadion, ali se provlačilo i pitanje ko sve igra za klub. Mi nismo htjeli da nam politika, ili bilo koja stranka, vodi klub. Svi smo bili kao jedno – podsjeća Ranko. 

– Gvozdenović nas je pomogao sa 5.000 eura, ali bilo je pomoći i preko Mjesne zajednice. Dio novca smo dali da se registruje školski kombi koji nas je prevozio na utakmice, a vozač je bio Pero Branković – kaže Ranko, i objašnjava da je bilo par lokacija na kojima se mogao napraviti stadion.

– Jedna je lokacija bila na igralištu kod škole, druga u Orahovom polju kod porodice Peša Đurovića, a postojala je i lokacija ispod kuća Mašanovića. Na našu žalost, nijedna nije mogla da se iskoristi iz raznoraznih razloga. Jedna je, kako se tada čulo, bila u vlasništvu opozicionara, i poručeno je da se „neće valjda tamo ulagati”. Druga je bila zacrtana od porodice vlasnika zemljišta, koji je bio naumio gradi stadion za svoje potrebe. Imali smo pomoć i od Sava Parače, koji nam je bio poslao greder, da ga koristimo na bilo kojoj lokaciji, ali se mašina vratila neodrađenog posla.

Đurišić takođe podsjeća da su u aktivnosti uključili Mjesnu zajednicu i ondašnjeg predsjednika MZ Crmnica, Đura Markovića.

– U dogovoru sa njim napravili smo spisak ljudi koji bi mogli pomoći, i zakazali smo sastanak u Virpazaru. Kad tamo, u dogovoreno vrijeme, od pozvanih nije bilo nikog osim Đura Markovića i Veka Kojičića. Valjda je razlog tome bio što smo prije toga mi ostvarili kontakt sa pokojnim Veskom Lekovićem, koji je u ono vrijeme bio opozicija ondašnjoj vlasti. Dobili smo od njega dresove na kojima je naprijed pisalo „Kamenolom Haj Nehaj”, a pozadi FK Crmnica i broj igrača. No, i pored nervoze pojedinaca što nismo dobili druge, mi smo ipak zaigrali u njima.

Pokušali su da nastave rad sa mlađom populacijom iz sela. To je u jednom trenutku bio prioritet, jer se bez mladih nije moglo.

– Prepoznali smo to na vrijeme, ali nije išlo. Radilo se nešto na tom planu na terenu ispod ondašnjeg hotela u Virpazaru. Ali je i tu nastao problem, jer su roditelji bili nezadovoljni ako njihovo dijete ne igra. Mislim da su djeca danas premalo zainteresovana za sport. Možda ih treba na neki drugi način animirati. Više ih interesuju video igrice i telefoni. Mislim da bilo kakav pokušaj na tom planu, da se djeca masovnije počnu baviti sportom na širem području Crmnice, ne bi dao rezultate. Eto, na zadnjim Crmničkim igrama, pokušali smo i da najmlađi odigraju utakmicu ili dvije. Nažalost, umjesto toga su u prvim ekipama igrali stariji igrači, od 40, 50, 60 godina. Čini mi se da roditelji ne shvataju koliko je djeci potreban sport – pričaju Ranko i Ratko, i nastavljaju:

– Imali smo jaku želju da napravimo nešto ovdje odakle smo. To je bio motiv. Nismo željeli da preuzmemo bilo kakve zasluge, već je to bio uspjeh kako fudbalera koji su pretežno bili iz mjesta, tako i onih sa strane, svako je imao svoj uticaj. Mi smo prepoznali čari seoskog fudbala, jer se igra iz ljubavi koja se mogla osjetiti kod svih nas.

Ratko Marković podsjeća da se tada aktivno bavio suđenjem fudbla, ali da je to ostavio kad ga je Drago pozvao i saopštio mu da se formira klub.

– Naravno da je bilo i situacija koje su ostale za pamćenje. Recimo, igrali smo više puta utakmice Kupa Nikša Bućin. Jednom smo se sastali sa ekipom Bara, koju je predvodio Vasko Milošević, a za njih je igrao Nikola Žigić. Postigao je i jedan gol, a izgubili smo, koliko se sjećam, 3:1 – kaže on.

Apostrofira da su imali vrlo malo pomoći.

– Pomogli su nas Dragan Bokan i Zoran Kojičić. A bilo je i onih imućnih Crmničana, koji su imali i mogli, ali nas nikad nisu pomogli.

Kao primjer tadašnjih utakmica Ranko navodi meč u Ulcinju sa Otrantom.

– U jednom trenutku sudija je svirao neki prekršaj. Iza mene sam vidio Vaska Đalca kojem se to nije dopalo, i nešto je prokomentarisao. Sudija Đonović gleda mene, prilazi mi i daje crveni karton. A ja nisam jednu riječ progovorio. I pokušavam da mu objasnim da nisam ja, ali nisam htio da kažem ni o kome se drugom radi. To me je koštalo šest mjeseci odsustva sa terena. Interesantna je bila i utakmica na gostovanju Slogi iz Radovića, odigrana za Vaskrs. Imali smo informaciju da se tamo utakmice često prekidaju. I Drago kaže skuvaćemo školjku jaja i ponijeti im. Ja kao kapiten im pred utakmicu to predam i sve se završi najbolje.

Ističu da su imali i svoje navijače.

– Redovno su nas pratili Milo i Daro Đalac, Marko Marković, Slobo Barjamović… Bilo je i drugih prijatelja kluba koji su nas pratili.

Ne zaboravljaju da pomenu mladog igrača, danas pokojnog Žuju Đalca.

– U to vrijeme bilo je baš dosta mladih igrača, što nas je radovalo. Ali, njegov nesrećni slučaj je sva ta naša nadanja da ćemo podmladiti ekipu odveo u zaborav. Razmišljao sam da napravimo Memorijal u njegovu čast. No, plašio sam se da to ne bude samo jednom i nikad više. Uostalom, kakva su današnja dešavanju u društvu uopšte, mislim da bi tačno tako i bilo. Zato se nisam ni usudio, a vjerujem da su to njegovi roditelji shvatili, jer sam sa ocem o tome pričao – kaže Ranko Đurišić.

Ovaj tekst je  u okviru projekta  Popularizacija sporta među mladima na selu  koji finansira Ministarstvo kulture i medija, iz Fonda za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija. Sadržaj ovog teksta je isključiva odgovornost Primorskog portala  i ne mora nužno odražavati stavove Ministarstva.