Na kafi sa Ivanom Vujovićem, fudbalskim trenerom iz Budve

Biti trener je ozbiljna uloga, jer tada si jedna od najbitnijih osoba u životu mladog sportiste. I jako težak posao, jer treba naći pravu mjeru kako bih iz svakog pojedinca izvukao maksimum. Zato se podsjetimo na riječi „Nije znanje – znanje znati, već je znanje – znanje dati”. To je parola s kojom liježe i ustaje svaki dobar učitelj i svaki dobar trener, pa i naš sagovornik, trener seniora i kadeta Budve, Ivan Vujović.

Rođen je 13.03.1978. godine na Cetinju, a fudbalom je počeo da se bavi od svoje desete godine u pionirima Lovćena.

– Doduše, tada je bilo drugačije, više vremena smo provodili igrajući fudbal u diviziji ili po naseljima, pa čak i na livadama oko Cetinja, kao Špadijerski vrh, gdje smo imali takozvanu „marakanu”. Prošao sam sve selekcije Lovćena, od pionira do prvog tima. U mojoj generaciji bi pomenuo Ivana Jablana, koji je najduže igrao na našim prostorima, tu su još bili Božo Pejović, koji je igrao u Lovćenu, Bokelju, Petrovcu, Budućnosti, zatim Djordje Ražnatović, koji je bio i igrač Lovćena, Budućnosti, te Oskar Huter itd. Davno je sve to bilo, a bilo je u toj generaciji i igrača koji su, nažalost rano prestali da igraju, a bili veliki talenti,

Ivan potiče iz fudbalske porodice. Otac Božidar Bojo Vujović je bio jedan od najboljih crnogorskih igrača u njegovo vrijeme.

– Otac je bio je igrač Lovćena, Sutjeske, Novog Sada, Pelistera, Teteksa iz Tetiva i Lirije iz Prizrena. I to nije sve, njegova braća od ujaka su takođe legende jugoslovenskog fudbala, Zlatko i Zoran Vujović, zatim Mijo i Rajko Vujovic, Mijov sin Nikola koji je igrao i u Partizanu, njegov brat Marko u Bokelju, Lovćenu, čak su i moji rođjaci, pokojni Noko i Risto Vujović, pa sa njihove strane i Goran Vujović, tako da su nekako i Vujovići sportska familija, a i ne bih volio da zaboravim Maradonu među rukometašima, legendu tog sporta Veselina Vujovića, koji je takođe moj rođak.

Sa 16 godina Ivan je zaigrao za prvi tim Lovćena.

– Bilo je to u finalu Kupa Crne Gore protiv Iskre. Koliko se sjećam, Taso Jovanović i ja bili smo najmlađi prvotimci u istoriji Lovcena. Za Iskru su igrala braća Kalezić, koji su igrali protiv mog oca, i razlika je bila 20-tak godina – kaže on i ističe da treninge nije propuštao, jer je radio nešto što je najviše volio.

Nakon Lovćena, kao 16-ogodisnjak dobio je poziv tri ekipe u SRJ, ali se našao u Bečeju kod trenera Dragana Okuke i taj period, kako kaže, pamti jer se dobro radilo i puno je  napredovao.

– Međutim, ondašnja uprava Lovćena nije željela da me pusti i pored toga sto je Bečej želio da plati obeštećenje. Morao sam se vratiti i nastaviti u Lovćenu, da bih zatim prešao u Bokelj, jer se tada moglo preći samo u klubove iz Crne Gore, naravno uz adekvatno obeštećenje. Zatim sam prešao u Petrovac, gdje sam radio sa čuvenim trenerima Ganom Ćericem,Vlatkom Vujosevićem, Stankom Dumnićem. Onda je stigao poziv iz Mogrena gdje je trener bio Slobodan Halilović. Ta ekipa je ušla u Prvu ligu, ali ja to nisam dočekao jer sam se vratio u Lovćen, što zbog nepravde, što zbog mojih nestašluka. Kasnije sam otišao u Budućnost, gdje je trener bio Keca Vuković, mada je ta epizoda kratko trajala, jer ubrzo prelazim u Čelik na poziv trenera, takođe legende Sutjeske, Saše Medina. Nedugo zatim obukao sam ponovo dres Petrovca kod trenera Duška Vlaisavljevića – podsjeća Vujović i dodaje:

– U to vrijeme sportski direktor kluba je bio Budimir Vujačić, od koga sam puno naučio i koji je imao što da nam kaže, čak je dovodio i Partizan i sve legende reprezentacije da igraju na njegovom oproštaju, počev od Dejana Savićevića, Peđe Mijatovića i ostalih velikana. Zadržao sam se pod Malim brdom nekih pet-šest godina, a zatim se vraćam u Lovćen u sezoni kad ulazimo u Prvu ligu sa trenerom Radovanom Kavajom. Kao igrač, imao sam saradnju i sa Nikolom Pecom Rakojevićem, te na samom kraju karijere i sa Branom Milačićem. Igrao sam lijevo krilo, zatim zadnjeg veznog, čak i na pozicijama u zadnjoj liniji.

Nakon završetka karijere odlučio je da pomogne FK Cetinje, i na taj način produžio svoju bogatu karijeru.

– Tako je postupio i Žarko Belada, koji je iz moje generacije, i koji je svojim radom i upornošću postigao sve, a najviše igrajući u Vojvodini i u Poljskoj.

Bilo je puno, kako ističe, zanimljivih i neizvjesnih utakmica u njegovoj karijeri.

– U sjećanju su mi posebno ostale pobjede protiv Budućnosti, ali isto tako i ulazak u viši rang sa Lovćenom, Mogrenom… Ne mogu da zaboravim ni prijateljske utakmice sa Crvenom Zvezdom, Partizanom. Tada sam baš na utakmici sa Zvezdom dobio pohvale od kapitena i trenera Zvezde nakon utakmice, a imao sam 19 godina.

U svojoj karijeri našao se i poziv reprezentativnim selekcijama.

– Prošao sam sve mlađe crnogorske selekcije i učestvovao na prvenstvu republika. Dobio sam i poziv Slobodana Santrača za EP kvalifikacije, zajedno sa Mladenom Radulovićem iz Mornara. Međutim, imali smo nesreću da budu sankcije i da od toga ne bude ništa. To mi je najveća neostvarena želja u mojoj fudbalskoj karijeri – kaže on, i ne zabovlja da kaže da je, nažalost, školu često zapostavljao zbog fudbala.

Trenerski posao zahtijeva puno odricanja i posvećenosti, a pitanje je da li ćeš naći sredinu gdje možeš da sprovedeš svoje ideje u djelo.

– Želim da se zahvalim i svojoj porodici na podršci, supruzi i ćerci, sa kojima živim u Budvi, a koje su moj najveći oslonac i motiv – kaže Vujović.

Naravno da želi i dalje da uči i usavrašava se, i jednog dana završi nacionalnu profi licencu, koja bi mu  otvarila i neka nova fudbalska vrata…

Kad je u pitanju fudbal u Budvi, on smatra da napreduje, jer poslednjih godina ima talentovanih igrača koji su članovi mlađih reprezentativnih selekcija.

– Ove godine cilj nam je da izbacimo što više igrača ako je moguće u prvi tim, a ako se ukaže prilika da pokušamo kroz baraž da uđemo u drugu ligu. Radimo bez presije i opterećenja, i nastojimo da momci uživaju na terenu i treninzima, pravimo dobru atmosferu. Nekako sam naučio u životu da ima samo jedan pravi put, a hiljadu sporednih koji vuku sa kolosijeka. Zato učim djecu da je glava „komandant parade” – kaže on i ne zaboravlja da podsjeti da su u ovom klubu kao treneri počeli Zdravko Dragićević, sadašnji trener Petrovca Srđan Lopičić, koji ima iskustva i iz rada u Aziji, zatim Ivan Jablan, koji je do skoro bio trener Lovćena.

Ivan Vujović – trener koji znanje ima i znanje daje, koji svakog svog igrača uči da postane dobar fudbaler, ali i čovjek. On i sluša i savjetuje, vjeruje u svoje igrače i svoje saradnike. Razumije i kada neko nije savršen, ali gura dalje… Zato će i uspjeti!