Na kafi sa Jelenom Nikpaljević, trenerom u ženskoj U18 crnogorskoj košarkaškoj reprezentaciji

Bivša košarkašica, danas trener, Jelena Nikpaljević, bila je dio stručne ekipe na nedavno završenom Evropskom prvenstvu „B” divizije, koje je održano u Ploestiju u Rumuniji, na poziv selektora Petra Stojanovića da bude u stručnom štabu U18 reprezentacije Crne Gore za djevojke. Ističe da Stojanović sa uspjehom već treću godinu vodi crnogorsku reprezentaciju, te da je prošlog ljeta sa U16 selekcijom obezbijedio „A” diviziju. Ove godine su, pored njega, tu bili još i trener Marko Milošević, fizioterapeut Lazar Bojić i menadžerka Mirjana Sekulić.

– Put do zlatne medalje nije bio nimalo lak. Puno treninga tokom ljeta, pripremnih utakmica u Hrvatskoj, Turskoj i Srbiji. Bile su to veoma jake provjere, koje su ojačale ekipu i dale nam sliku na čemu treba još da radimo – kaže ona i dodaje:

– U Rumuniji je grupna faza bila mnogo teža nego što sam ja očekivala. Rumunija kao domaćin, Bosna i Hercegovina uvijek nezgodna, takođe Ukrajina i Švedska. Grupnu fazu smo završili sa četiri pobjede i sa prvog mjesta išli u duel četvrtfinala sa Slovačkom. Jedna od najtežih utakmica je bila upravo ta, koju smo pobijedili nakon produžetaka. Iako utakmica nije tekla kako smo planirali, crnogorsko srce i izdržljivost djevojaka je bila nepobjediva. Taj produžetak smo odigrali sa takvom lakoćom, jer smo svi vjerovali da prolazimo dalje. I pobijedili smo serijom 11:3. Velika sreća i radost je biti u polufinalu bilo kog takmičenja, a posebno kad se igra ili vodi jedna reprezentacija.

U polufinalu je savladana Bugarska, a u finalu Češka.

–  Smirenom glavom smo priveli kraju i ostvarili naš poslednji cilj. Još jedna velika nagrada za našu reprezentaciju je bila kada je naša Jelena Bulajić izabrana u prvu petorku prvenstva i takođe za najbolju igračicu. Velika je radost koju sam osjetila u tom momentu. Kao neko ko je u klubovima osvajao kupove i prvenstva, ništa se ne može uporediti sa medaljom za svoju državu – kaže Jelena i dodaje da se trudila da što bolje radi svoj dio posla, pomogne selektoru i djevojkama da se spreme i igraju najbolje što mogu.

Rad u reprezentaciji je nešto što nema cijenu.

– Mnogo sam zahvalna Petru što mi je vjerovao i pružio mi ovo zadovoljstvo, koje ću pamtiti cio život. Imala sam priliku da budem tu i kao igrač u mlađim selekcijama, to je za mene kao Crnogorku veliki ponos! Uvijek sam kao igrač priželjkivala reprezentaciju, sada i kao trener, i to se ostvarilo na najbolji mogući način.

Košarku je, kaže, počela da trenira u trećem razredu osnovne škole, tada sa nekih deset godina.

– Ljetnje raspuste smo porodično provodili na selu, kod očevih rođaka u Krnjicama.  Tamo je bilo guvno, a na njemu koš, gdje sam znala šutirati fudbalskom loptom. Tada je otac rekao majci „Jelenu treba na košarku upisati, čini se da ima smisla za igru”. Tako mi je dao volje, jer sam prije toga trenirala odbojku, da pređem na košarku, sa svojm drugovima iz razreda, jer ženske ekipe nije bilo – kaže i ističe „od Primorke, do Kaira u Egiptu, sve je to trajalo skoro 20 godina”.

Međutim, operacije desnog koljena, i kasnije oporavak, udaljili su je od terena šest mjeseci.

– Dvije godine sam provela u Lovćenu, na Cetinju. Nakon toga, Bor u Srbiji, gdje sam bila najbolji strijelac 1. Ženske lige Srbije. Zatim Vrbas, gdje nam je playoff izmakao „za dlaku”. Iste godine sam otišla u Flamurtari Albanija, gdje sam baš u playoffu osvojila Super Kup, naslov prvaka države i bila najbolji igrač. U Albaniji sam se zadržala još dvije godine, osvojila još tri kupa i jedno prvenstvo – priča Jelena i nastavlja:

– Došao je poziv iz Orlova, Banja Luka. Željeli su da dignu košarku na veći nivo, i po preporuci bivših saigračica upustila sam se u to. Te godine bila sam najbolji strijelac lige. Ženske regionalne. Zatim, nažalost, moje vrijeme u Luksemburgu je prekinuo covid, ali sam isto za tih par mjeseci imala jedno mnogo lijepo iskustvo sa ljudima i generalno u životu tamo.

Ipak, jedno od najljepših iskustava i mjesta na kojima je bila, živjela, definitnivno je Ostrvo Madeira u Portugalu.

– Kovid nam je dosta remetio tok lige, ali svakako mnogo lijepo iskustvo sa mnogo ostvarenih prijateljstava. Posle toga Njemačka, Iran gdje sam osvojila super ligu, bila prvak države, pa kratko Egipat. Gledajući iz ove pozicije, srećna sam i ispunjena, sve što sam postigla uradila sam sama. Trenirala mnogo, radila na sebi mnogo, samo mogu biti zadovoljna. Nažalost, dosta povreda me nije zaobišlo, a da jeste ko zna šta bi se još moglo dodati.

Treniralo ju je mnogo dobrih trenera, i od svakog je naučila ponešto.

– Bilo je naravno i loših momenata, sve je to sastavni dio sporta i takmičenja. Ali sa sobom nosim samo ono lijepo. Danas se najviše savjetujem sa svojim vjerenikom, budućim suprugom Bobanom Ninićem. On je seniorski trener već dugi niz godina. Ljeti sam se za sezone spremala sa njim, napredovala sve više svake godine. Tako da i sada u radu sa svojim djevojčicama najviše sa njim pričam, pravimo planove i dogovaramo se šta je najbolje za njih i njihov razvoj.

Ističe da osvojena medalja u Rumuniji znači mnogo za žensku košarku u Crnoj Gori.

– Biti u najelitnijem takmičenju, u svim uzrastima je ogromna stvar za ovako malu državu. Ostavili smo iza sebe mnogo bogatijih i većih država, sa mnogo boljim uslovima za rad. Nažalost, slab rad u klubovima se osjeća, nadam se da će se to u budućnosti promijeniti i da ćemo raditi na razvoju mladih igračica. Košarka dobija na popularnosti kod djevojčica sve više i mislim da je ovo pravo vrijeme za ekspanziju – kaže ona i dodaje:

– ŽKK Bar Basket ’23 , tako mlad i mali klub, može već da se ponosi zlatnom medaljom sa velikog takmičenja kao što je Evropsko prvenstvo.Kao trener ću nastojati da sve što sam naučila i doživjela tamo prenesem mojim djevojčicama, da one vjeruju kako mogu doći do takvih medalja i prvenstava. Radom u klubu sam zadovoljna, preko 30 djevojčica trenira kod nas. Ove godine ćemo se prvi put takmičiti u nekoj od liga, pa ćemo tako i sticati iskustvo. U klubu već ima djevojčica koje pokazuju veliki potencijal. Samo vrijeme i rad će im omogućiti da se nađu u nekoj od selekcija reprezentacije. Ja ću dati sve od sebe da ih edukujem i pokažem pravi put ka tome.

Klub već ima par prijatelja, ističe ona, koji su bili tu i na samom početku, a koji će ih iz godine u godinu podržavati.

– Ovim putem želim da im se zahvalim još jednom na podršci i povjerenju. Takođe, i svim roditeljima, koji su zadovoljni i to pokazuju iz dana u dan – zaključuje Jelena Nikpaljević.