Na kafi sa Markom Kneževićem, rukometnim trenerom

Marko Knežević je rođen 4. septembra 1993. godine u Baru. Uvijek ga je zanimalo viteško nadmetanje sa vršnjacima, posebno u igri sa loptom. Kao i sva djeca, oprobao se u nekoliko sportova, fudbalu, košarci, aikidu… I nije mu to loše išlo, naprotiv. Ipak, mladalačka radoznalost i upoznavanje života oko sebe odvukli su ga i na rukomet. Sa 12 godina je došao na prvi trening, i od tada do danas ostao je opčinjen rukometnom loptom. Sagovornik Primorskog portala ističe da je zahvalan porodici na podršci.

Marko podsjeća da je sve počelo nekako spontano.

– U osnovnoj školi je u odjeljenju sa mnom bio Božo Nikočević, i znali smo da njegov otac Stevo – Šiško vodi rukometne treninge. Koliko se sjećam, cijelo odjeljenje je počelo da trenira zajedno. Ima jedna anegdota što se tiče moje pozicije na terenu. Naime, na prvom treningu kad sam počeo Šiško mi je prišao i pitao, onako za mene iznenađujuće, što me je malo i zbunilo, „koju ti poziciju želiš da igraš”. U tom momentu ja sam znao samo da se rukomet igra rukom i da ima golmana u ekipi, i tada sam odgovorio – golman. I ostao sam golman do kraja svoje igračke karijere, kasnije i trener golmana – priča on, i ističe da ga je, pored Nikočevića, trenirao i pokojni trener Mirsad Cenović, koji mu je ostao u izuzetno lijepom sjećanju.

U međuvremenu, Marko je završio fakultet za sport i fizičko vaspitanje.

– Upravo se prestanak moje igračke karijere vezuje za period kada sam završio fakultet. Dobio sam poziv od predsjednika kluba Zorana Radojičića da razmislim da li sam spreman da budem član trenerske ekipe u klubu, bolje rečeno da učim uz trenere i „kradem posao” od onih koji su tada bili u klubu, Dragana Gvozdenovića i Mikija Despotovića, što sam ja prihvatio.

Igračka karijera vezana je uglavnom za rukometni klub Mornar 7, tadašnji Sedmerac.

– Tada je nekako bilo više mogućnosti za mladog igrača, posebno perspektivnog. Igrali smo drugu ligu, a takođe sam i sa svojim vršnjacima igrao kadetsku ligu, što danas mladi igrači nažalost ne mogu da iskuse, da igraju nedeljno minimum dvije utakmice, i da kroz utakmice stiču igračko iskustvo.

Sport ga je naučio da u ovoj profesiji ne postoji minuli rad. Svaki trening, svaka utakmica i svaka nova sezona su nova dokazivanja i početak od nule.

Kako kaže, može se pohvaliti da je veliki broj momaka iz njegove generacije na neki način ostao u rukometu.

– Neki igraju profesionalno, neki rekreativno, dok neki aktivno prate rukomet. Dijelio sam minutažu sa Nebojšom Simićem, zajedno smo prve rukometne korake napravili, zatim Božidarom Nikočevićem, Ristom Vujačićem, koji je danas na vrhuncu svoje karijere, Lukom Raičevićem…

Nastupio je kao prvi trener kad je preuzeo kadetsku ekipu Mornara 2002. godište. Od prvog dana znao je recept za uspjeh.

– Sa tom generacijom sam uspio da osvojim kadetsko prvenstvo Crne Gore. Od prvog dana moja su razmišljanja da, za sve što budemo radili na terenu treba da znamo da smo svi na zajedničkom zadatku i moramo da verujemo u to. Svi zajedno, cijeli tim. Složno, kao velika porodica. Mislim da je naša najveća snaga takav kolektiv.

Nastavio je dalje sa dobrim rezultatima.

– Sa kadetskom ekipom sam 2004. godine uspio da ostvarim zavidne rezultate, a sa 2006. generacijom bio sam kadetski prvak Crne Gore, i to dvije godine uzastopno. Međutim, ipak bih izdvojio istorijski uspjeh kadetske reprezentacije 2002. godište, koja je nakon evropskog kadetskog prvenstva u Letoniji 2021. godine ušla u A diviziju i tako postala prva muška mlada ekipa koja je napravila taj podvig.

On ističe da se u Baru puno pažnje pridaje mladima, i što se tiče kadetske i mlađih kategorija.

– Generalno, imamo dobre uslove, stabilan klub, od igrača se samo traži da dolaze redovno na treninge i treniraju. Nema baš nikakvih finansijskih potraživanja od strane roditelja, čime malo koji klub može da se pohvali. Sa roditeljima imam dobru saradnju. Vidim da su zadovoljni, a njihova podrška mi mnogo znači kao mladom treneru. Saradnja trenera i roditelja je jako bitna, sve dok je roditelji ne krenu koristiti u smislu da oni žele da taktiziraju umjesto trenera. Tih problema zaista nemam, imam odličnu saradnju sa roditeljima, ali takođe i sa profesorima.

Iz njegovog ugla, barski rukomet ide u dobrom pravcu.

– Svake godine „isporučimo” par igrača negdje van države da grade svoju igračku karijeru, a možemo da se pohvalimo i time da imamo preko 200 djece u svim mlađim kategorijama. Mišljenja sam da nijedan klub ne može dugoročno da opstane ako nema svoje igrače, i ako ne ulaže u mlađu djecu, da od njih napravi prvo ljude, pa onda sportiste sa kojima će da se ponose njihove porodice, klub, grad, pa i država. Nažalost, rukomet se slabo gleda u Baru. Da li je neka slabija informisanost ne znam, ali definitivno je paradoksalno da se u Crnoj Gori domaća liga ovog sporta ne prenosi na televiziji.

Izuzetno je zadovoljan i saradnjom sa trenerima iz kluba.

– Moji planovi su da nastavimo istim putem sa svojim kolegama Stevom Nikočevićem i Milošem Kovačevićem. Mislim da smo dobra ekipa za ostvarivanje velikih ciljeva, a moja želja je da Mornar u bliskoj budućnosti zaigra u Evropi, kao što je to nekada bilo – kaže on i dodaje:

– Inače, sa momcima sa kojima sam počeo da treniram se i do dan danas odlično družim, kumovi smo među sobom… Uvijek se rado sjećamo i prepričavamo anegdote iz mlađih dana.

Umjesto zaključka, rekli bi da je Marko Knežević pravi čovjek na pravom mjestu, sa svojom vizijom i željama.