Otrgnuto od zaborava: Nada Marstijepović, član zlatne generacije košarkašica
Godine prošle se ne zaboravljaju. Sjećanja na mladalačke dane ostaju vječno, čuvaju se u najdubljem dnu srca. Fotografije vjerno svjedoče i podsjećaju na dane davne 80. godine, o jednoj sjajnoj generaciji barskih košarkašica, predvođenih profesorom Ljubom Skokovićem.
Tekst napisan 2008. godine.
Članica te zlatne generacije Nada Marstijepović nije u porodici imala nikog ko je bio zakleti sportista, niti su imali neku sportsku tradiciju. Jednostavno, sa nekoliko drugarica priključila se treninzima, zaljubila se u košarku, dijelila radosti i pobjede sa svojim saigračima i isto tako tugovala zbog poraza.
– Bilo je i onih koji su mi predviđali uspješnu karijeru, ali ja nisam dozvoljavala da mi slava udari u glavu, čak ni onda kad sam postala košarkašica Partizana. Nisam ni razmišljala da bi košarka mogla da mi bude poziv.
Nakon Partizana, Nada je jedno vrijeme igrala za ekipu Voždovca, a zatim i za sastav Karaburme.
– Beograd je izazov za svakog sportistu. U klubovima je sve bilo dobro organizovano. Svakog dana nešto novo. Bilo je teško navići se na rad. Vladala je izuzetna, specifična disciplina. Moram reći da, kad razmišljam o tim godinama, shvatam da sam stekla neprocjenjivo bogatstvo, koje ne može ničim da se mjeri. No, počela sam da razmišljam da ostavim košarku, mada su na to uticale i sve češće povrede. Posvetila sam se studijama, ali mi nije žao ničeg. Imala sam petlju da kao mlada osoba iz Bara pređem u Beograd, postanem čak član Partizana, koji je u to vrijeme imao najbolji sastav u onoj Jugoslaviji.
A zatim, upornost u učenju kao i u košarci.
– Nije mi bilo teško, jer sam i to jako željela. Bila sam uporna. Završila sam Fakultet za fizičku hemiju, i stekla zvanje diplomirani fiziko-hemičar. Na istom fakultetu sam završila diplomske akademske studije fizičke hemije-master, sa izbornom oblašću Zaštita životne sredine, i stekla zvanje diplomirani fiziko hemičar – master. U Podgorici sam završila diplomatsku akademiju Gavro Vuković, a magistarske akademske studije na Metalurško tehnološkom fakultetu u Podgorici i stekla zvanje magistra nauka. Radila sam u Ministarstvu unutrašnjih poslova, u Centru za kriminalističku tehniku, kao vještak, a danas sam zaposlena u Javnoj upravi Crne Gore, u sektoru za vanredne situacije – kaže ona i dodaje:
– Slava je lijepa stvar. Ali jednog dana sve to prođe i zato nisam htjela da školu ostavim po strani, smatrala sam da je to najvažnije. Nisam željela da budem samo košarkašica.
Ženska košarka u Baru je zapostavljena
– Ne znam zašto, ali ženska košarka u Baru je zapostavljena. Sigurno je da ima talenata i da bi se rad mogao organizovati. Ni tada kada sam ja počinjala nije bilo lako.
Na okupu su bile Miroslava Sušić, Gordana Perutović, Munira Perović, Gordana Vlahović, Olja Lazarević, Dragana Radulović, Tanja Jovović, Slobodanka Milić, sestre Slavica i Mirjana, čijeg se prezimena, kaže, ne sjeća, zatim Dubravka Đurišić, Tanja Špadijer, Snežana Kovačević i Slavica Nedić.
– Sigurno je da bi se neke od nas prihvatile posla, jer je danas, ipak, lakše raditi nego u vrijeme kada smo mi počinjali. Nastojaću da budem jedna od tih koje će poraditi na buđenju ženske košarke u Baru. Očekujem pomoć gradonačelnika Žarka Pavićevića, koji sportu i kulturi daje veliki prostor, ali takođe i od barskih sportista.
