Otrgnuto od zaborava: Predrag Drago Rajković cio život u sportu

Tekst napisan 2010. godine

Predrag Drago Rajković novoizabrani je predsjednik Rukometnog kluba Mornar. Pomoćnik je u AD Luka Bar, ali ova priča nije o funkcijama i kompanijama, već o njegovoj i sportskoj karijeri njegove porodice.

Rođen na Pristanu, kao dijete je, kaže, bio vragolan. Vrijeme je uglavnom provodio u igri klikera i briška.

– Uglavnom je to bilo društvo sportista sa Pristana, sve poznati iz tog vremena. Pokojni Mikica Mašanović, Draško Perović, braća Ćaki i Bato Lekić… Uvijek smo se bavili nekim sportom, bilo da je to fudbal, stoni tenis, a kako smo rođeni na pjeni od mora, bili smo i dobri plivači. Povremeno se igrao vaterpolo, posebno u vrijeme kad je počela da se radi luka, od ’57. do ’60. godine. Znali smo da stavimo golove između dva gata i igramo vaterpolo. Vrhunac nekog mog sportskog angažovanja bio je u vrijeme kad sam otišao na studije. Na beogradskom Univerzitetu 1967. godine sam upisao agroekonomiju, i moj prvi kontakt sa nekim od velikih organizovanih klubova bio je u vrijeme mog boravka u studenstkom gradu.

Tada je počeo da trenira karate kod trenera Marka Nicovića, u generaciji u kojoj su bili Đoko Nicović, Slobo Nicović, Bramo Lalić i još nekoliko momaka koji su zajedno sa njim bili osnivači tog kluba.

– Naravno, Marko je bio trener. Krenulo mi je dobro i 1968. godine prešao sam u jedan novoformirani klub, Studentski grad, zahvaljujući mojim drugovima i kumovima. Sa tim klubom sam postigao velike rezultate. Nakon dvije godine aktivnog treniranja mi smo bili profesionalci i pored toga što smo bili dobri studenti. Legenda ovog sporta, moj trener i moj kum pokojni, Slobo Vučinić, bio je šampion, najjači karatista tih vremena u bivšoj Jugoslaviji. Sa njim, braćom Jorga, Petrovićima i još nekim osvojili smo 1973. godine nezvanično prvenstvo Jugoslavije. Ja sam tada imao braon pojas. Borba koja je odlučivala prvaka bila je moja sa tadašnjnim trenerom, koji je takođe imao braon pojas, član Akademca iz Beograda, mislim da se zvao Ristovski. Majstor, čovjek sa specijalizacijom iz Japana. Ipak, ja sam bio pobjednik u toj borbi, i odlučio o tadašnjem prvaku Jugoslavije. Fantastičan osjećaj, lijepo druženje, nezaboravno vrijeme. Drugovi su me uzeli i bacali u vazduh. Bio sam dosta jak fizički, sportski dobro građen – kaže on i dodaje:

– Kroz Studenstki grad danas egzistira ovaj klub, iako je Slobo umro prije četiri godine. Moj drug Cisko Petrović je internacionalni sudija i drži klub u Loznici, Blaško drži klub u Sjenici, a mnogi među nama postali su i kumovi. Na seminaru u Ulcinju 1974. godine kod Ilije Jorge postao sam majstor, položio i dobio crni pojas.

U karateu je 1974. godine Rajković bio vicešampion na prvenstvu održanom u Skoplju SFRJ. Tri puta je bio na spisku reprezentivaca SFRJ u vrijeme kada je selektor bio Ilija Jorga.

Interesantno je da je Rajković i jedan od osnivača Karate kluba Mornar.

– U vrijeme kad sam bio student, mislim 69. godine, braća Mandić su počinjala nešto u staroj sali Poljoprivredne škole. Počeli smo sa treninzima koje sam ja vodio, a zatim smo prešli u školu „Blažo Jokon Orlandićˮ. Bila je to jedna generacija dobrih, jakih i zdravih momaka, mojih dobrih drugova. Između ostalih, bili su tu Brano Sjekloća, Đurica Vujović, Ranko Vujačić, a treninge sam vodio zajedno sa braćom Mandić, koji su tada bili mladi. Ponosan sam i na tu činjenicu, jer vidim da se danas dosta radi kada je karate u pitanju, i postižu se rezultati. Prije svih Almir Cecunjanin i društvo sa njim, i ja im dajem podršku paravno.

To je sve trajalo do 76-77. godine, kada ja Drago napustio Beograd i vratio se u Bar, formirao porodicu i počeo da se bavi i drugim stvarima.

– Dobio sam tri ćerke, bio vrlo sretan, a žena Ljilja, rodom Vukotić, u svemu me podržavala. Da nije bilo njene podrške, ja i moje ćerke ne bi činili jednu sportsku porodicu. Normalno je da sam ja kao sportista, zajedno sa ženom, vaspitavao djecu u sportskom duhu, uz veliku pomoć njihovog profesora Petka Begovića, u školi „Anto Đedovićˮ. Zajedno sa jednom generacijom djevojaka koje je okupio Žarko Stajović, negdje ’89-’90. formiran je Odbojkaški klub Mornar. Mojim dolaskom u Luku Bar na mjesto direktora Sektora operative, mislim ’91. godine, na inicijativu Žarka Stajovića prihvatio sam da se osnuje klub Luka Bar, a uz veliku pomoć tadašnjeg generalnog direktora Petrašina Kasalice. Jelena je tada imala 11 godina. Ana je bila starija i počela da igra kao tehničar. Bala je tu Ivana Skoković, zatim Marija Radojičić, sestre Simonovski. Treniralo se na livadi na sportskim terenima na Madžarici. Igrali smo turnir u Čanju na radničkim igrama, i 92. smo počeli tamo da igramo. Klub se počeo praviti, kupljena je oprema… Bio sam srećan i zadovoljan sa toliko ljepote i mladosti koja nas je okruživala, i kao roditelj i kao neko ko je to organizovao. Iz tog odbojkaškog kluba, u ta srećna i lijepa vremena odbojke u onoj bivšoj Jugoslaviji. Jelena je bila reprezentativka, igrala je Svjetsko prvenstvo. Ana je prije desetak dana postala majka, i među najboljim sudijama je u Crnoj Gorn u tandemu sa Sonjom Simonovskom. Sudila je najznačajnije i najteže utakmice, a svojevremeno je bila i kapiten ove ekipe Luke Bar – kaže on i dodaje:

– I Milena, moja najmlađa ćerka, počela je da trenira, i sa Petkom Begovićem osvojila je prvo mjesto Crne Gore. Trenirala je u Luci Bar, počela da se bavi muzikom i prestala da bude aktivna. Pomagao sam im sve do 2002. godine, a onda i u odbojci počinju da se dešavaju čudne stvari, istina van sporta, ali ne bih o tome pričao jer ne bi bilo sportski. Ja sam se distancirao od sporta, dozvolivši da se drugi okušaju u njemu, a onda se dešava i stvaranje Crnogorske lige. Gledao sam par puta utakmice Crnogorske lige, shvatio da nam je odbojka tu gdje jeste, nadam se da će biti bolje.

Možda mnogi danas ne znaju da je Rajković bio i trener košarkaša Mladosti.

– Moja malenkost je na određeni način uticala da se stvore Duško Pavlović, Nikica Kovačević, Pajo Pavićević, Boro Vučević, Brano Radović i uglavnom ta generacija, a ja nisam imao pojma o košarci. Pod čudnim okolnostima se to dogodilo. Tadašnji trener Ljubo Skoković se nešto naljtio na upravu, predsjednik je bio Petar Radović. Ja sam bio član upravnog odbora, bili su tu Božo Lukić, Anto Ivanković, i kad je Skoković napustio klub, bilo je šest kola do kraja Druge lige. Onda su došle kvalifikacije, a nije bilo trenera. Kao sportskog radnika, sportistu, zamole me da ja nastavim. Ja kažem da ne znam ništa o košarci, ali… To su bili već iskusni košarkaši, i rekao sam im momci ja ću samo organizovati treninge, a kako ćete vi igrati to prepuštam vama. Vodio sam utakmicu, bio sam licenciran, a kada je trebalo uzeti tajm-aut – kaže mi neko od igrača.

Nešto što je još interesantnije reći, ističe on, tadašnji asistent bio mu je Božo Maljković.

– Njegov otac Bato imao je kuću na Utjehi i Petar Radović je bio dobar prijatelj sa njim. U tim kvalifikacijama u međuvremenu se vratio Božo, Bato je dolazio na treninge, napravljen mi je plan i program rada, i ja sam sa ovim momcima po tome radio. Utakmica se igrala protiv Sutjeske u parku Ribnice, a trener Sutjeske bio je Baletić, današnji trener ženske reprezentacije CG. Pobijedili smo Sutjesku. Iza mene je sjedio Boža Maljković i šaputao mi šta da uradim. Nije mogao da bude licenciran, vratio se tada sa specijalizacije, bio je pomoćni trener Crvene Zvezde, i kao mlad kadar bio je u Americi i upravo se tih dana vratio. Petorka je bila Nikica, Pajo, Brano, Rajko Vujović i Duško Pavlović. Boro Vučević i Savo Vučević su bili rezervni igrači i još nekoliko mlađih igrača. Tada smo ušli u Prvu ligu i onda se mnogo toga promijenilo, onako kako to zna da se promijeni u Baru kao nigdje drugo. Po onoj narodnoj „sve ti opraštamo ali uspjeh nikakoˮ. Normalno je da nisam očekivao da izborim neko mjesto, jer nisam košarkaški radnik, ali je formiran KK „Mornarˮ i nova uprava. Sjećam se da su na čelu bili Sveto Vuletić, Ćićo Bogdanović i Budo Vukić. Niko od nas nije se našao u toj novoj upravi.