Otrgnuto od zaborava: Saša Boltić, sportski velemajstor

 Otrgnuto od zaborava: Saša Boltić, sportski velemajstor

Boltić uspješan sportista, Foto: Arhiva

Kakvi su kao djeca bili poznati sportisti, političari, muzičari, glumci, pisci i drugi uspješni ljudi iz našeg grada? S vremena na vrijeme neki tekst podsjeti i otrgne od zaborava njihove upjehe.

Još kao dijete, Saša Boltić je sanjao da postane uspješan sportista, i to u nekom borilačkom sportu, kako bi se na neki način izdvajao iz velike grupe dječaka koji su jurili za loptom igrajući fudbal, košarku, rukomet…

Tekst napisan 2010. godine.

U to vrijeme, kad je imao 7-8 godina, u bioskopskoj sali u Baru najgledaniji su bili filmovi sa Brus Lijem, ili eventualno neki ratni-partizanski film koje je često išao da gleda organizovano sa školom.

Boltić i Ranko Vukotić

– Za ove borilačke filmove uvijek se tražila karta više, jer su bile strašne gužve i moralo se doći i po par sati ranije da bi se kupila karta. A u osnovnoj školi u kojoj sam učno, tadašnja stara škola „Meksiko“ na staroj raskrsnici kako se popularno zvala ta lokacija u gradu, bilo je mnogo drugačije nego danas u drugim školama. Djeca, a među njima naravno i ja, sa radošću i nestrpljenjem su iščekivali dan i sat kada će stići do škole i čekati u dvorištu ispod velikih topola ulazak u učionice i početak časa. Tada je bio mnogo drugačiji odnos prema školi i nastavnicima ili učiteljima, sa mnogo više poštovanja i neke veće želje za učenjem- kaže Saša.

U to vrijeme nije bilo ni puno automobila, tako da se svakodnevno moralo pješačiti i po dva kilometra u jednom pravcu, po kiši, suncu ili vjetru, danju i noću…

– Omiljena igra je bila „između dvije vatre“, zatim žmurke ili hvatanja, a kasnije fudbal ili košarka. Košarku sam tada bio počeo ozbiljno da treniram pri školskoj sekciji u petom razredu osnovne škole, kod tadašnjeg nastavnika Pera Blaževića, i igrao sam u školskoj ekipi, a kasnije sam nastavio sa ozbiljnijim treninzima kod Sava Vučevića, sve dok nas nije napustio i otišao u inostranstvo da vodi neku košarkašku ekipu – kaže on i dodaje.

-Želja za sportom i dalje je bila velika, tako da se po nagovoru pokojnog Dragana Bata Ognjenovića upisujem na karate kod braće Mandić, i u tom borilačkom sportu ostajem narednih 25 godina. Osvajam puno medalja i dobijam crni pojas treći dan. Nakon toga vježbam aikido, osnivamo i klub Moriar, a paralelno sa aikidom počinjem da vježbam i džiju džicu i otvaram novi klub koji i danas radi

U ovom sportu Boltić je bio vrlo uspješan, i za kratko vrijeme napravio je odlične rezultate, kako na domaćim tako i na međunarodnim takmičenjima.

– Osvojio sam šest zlatnih medalja, dvije srebrne i jednu bronzanu medalju, i na taj način okončao moju takmičarsku karijeru. Što se tiče srednjoškolskih dana, to je za mene bilo najljepše doba… Period gdje mi kao djeca polako odrastamo i imamo neke drugačije poglede na život. To je vrijeme kada se pojavljuju i neke nove i ozbiljnije ljubavi, period kada smo bili spremni i na neke nestašluke u školi, ali za razliku od današnjih srednjoškolaca nije bilo nasilja u školi, a da ne govorim o poštovanju profesora. Ja i dan danas imam korektan odnos sa mnogo profesora iz tog vremena, što ukazuje na jedan lijep odnos između đaka i profesora – priča Saša i nastavlja.

– Uvijek se rado sjećam na sletu u Beogradu dodjele štafete mladosti drugu Titu, kada su Barani, srednjoškolci predstavljali Republiku Crnu Goru. Za ovu veliku državnu manifestaciju u Beogradu proveli smo dane i mjesece uvježbavajući koreografiju za nastup… Koliko sam puta sa mojim drugovima iz škole organizovao srednjoškolske žurke u holu srednje škole, koje su u to vrijeme predstavljale kulturii događaj, noć koja se iščekivala sa nestrpljenjem i sa puno radosti, jer je to bila jedinstvena prilika da se društvo okupi na jednom mjestu u tolikom broju, i uz dobru disko muziku.

U svakom slučaju, kaže Saša, bila su to dosta drugačija vremena od ovih današnjih, gdje su generacije odrastale na jedan zdrav način u odnosu na današnje klince koji ne mogu bez mobilnih telefona, računara, redovnog i svakodnevnog prevoza i čekanja ispred škola.

– Zato su djeca danas više razmažena, nesigurna u sebe i mnogo više vezana za roditelje.

To su djeca koja provode sate i sate za kompjuterima, i slabo su fizički aktivna, zbog čega su često podložna raznim prehladama i bolestima. No, to su ipak neka druga vremena u odnosu na ona koja je moja generacija prošla.

Podijeli vijest

Ostavite Komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *