Sportski vremeplov: U Sidru „usidrenaˮ prestižna sportska biografija odbojkaša Slobodana Kneževića
Najveća satisfakcija za sportsitu je eho bivšeg učenika, najveće priznanje status post festum, najveća radost drugarstvo od iskona, najveći prestiž solidarnost bivših kolektiva. Sve to trenutno u knjizi utisaka knjiži bivši odbojkaš i aktuelni ugostitelj Slobodan Knežević, nekada i bivši policajac. U to bivši staje kompletna biografija. Obris za portret, temeljni podatak za novinsku priču.
Tekst napisan 2008. godine.
– Dugo sam u odbojci, od 1968. godine, a dovoljno je reći da sam 12 godina bio blagajnik, sekretar, a u tri navrata i trener. Osim Mornara, igrao sam i za Odbojkaški klub Vojvodina, zajedno sa Veskom Vujovićem i Nidžom Novovićem.
Slobo je danas ugostitelj, vlasnik lokala „Sidroˮ.
– Radio sam na patrolnom brodu u policiji 20 godina, i to me asociralo da ovako nazovem lokal, koji inače držim sa jednim drugom. Interesantno je da sam u to vrijeme dobio nadimak Slobo Pendrek, i ne ljutim se zbog toga, čak sam taj nadimak stavio i na vizit kartu. Posao na brodu bio je jako odgovoran i zahtjevao je da prilično vremena provodim van kuće. Ipak, supruga Vesna je shvatala da je posao takav, isto kao što shvata moju ljubav prema odbojci. Kad god su neke utakmice, pa i košarkaške koje takođe pratim, ja sam tog dana gotovo „neupotrebljivˮ. Imam dva odrasla sina i troje unučadi, ali sinovi nisu htjeli da se bave sportom. Zaposleni su u Luci Bar, i obojica dobro skijaju.
Gotovo cijelog života uz odbojku. Slobo se, kaže, sjeća boljih vremena ovog sporta, kao i bivših predsjednika klubova.
– Ostali su zapamćeni Nikola Marđonović, Slavko Glavičić, Mile Jovović… U vrijeme Jovovića klub se zvao Mornar Centrojadran, jer je Jovović bio sponzor – priča Slobo, inače delegat u Odbojkaškom savezu.
– Interesantno se podsjetiti da je od našeg nekadašnjeg kluba 13. maj napravljena podgorička Budućnost, pa sam i ja jedno vrijeme trenirao u tom klubu – kaže on i dodaje:
– Sa zadovoljstvom ističem da sam igrao u generacija braće Plamenac, Lola i Daja, Miška Jelenića koji je bio i predsjednik jedno vrijeme, Žarka Stajović, danas trener, bio je doktor, zatim Draško Šoć koji je dvije godine bio sekretar. Imali smo bolju ekipu nego Budućnost i Budvanska rivijera, ali nismo imali novca i dobru upravu. Valja istaći nekadašnju upravu Luke Bar na čelu sa predsjednikom Dragom Rajkovićem. Tada se puno ulagalo u žensku odbojku, ali se zato i dovodilo mnogo djevojaka sa strane. To se možda danas i sveti, ali se mora reći da današnji sastav Luke ima izuzetno talentovane i sjajne djevojke. No, ne igra se više bez novca, a tako je bilo u moje vrijeme, igrali smo iz ljubavi. Eto, gradimo sportsku dvoranu, ali se time zavaravamo, jer će moći da je plate samo bogati klubovi. Mi smo svašta radili da bi imali novac, čistili plaže, radili fizičke poslove u Luci…
Nezadovoljan tretmanom muške odbojke u Baru
Knežević nije zadovoljan tretmanom koji ima muška odbojka u Baru.
– Muška ekipa je ’93. godine bila prvak Crne Gore, i igrali smo u Valjevu kvalifikacije za ulazak u Drugu ligu. Takmiči se ekipa Luke Bar, ali nemaju dobre rezultate i nisu adakvatno nagrađeni. Nema slabih liga, već se slabo radi u klubovima. U našoj ekipi, u onoj bivšoj Jugoslaviji, imali smo tri igrača u Prvoj saveznoj ligi, Vlado Milačić, Predrag Đonović i Nikola Jovović, a svi su ponikli u Baru.
Skica za portret
„Duša nije puna ako je stomak prazan. Ti nam puniš i dušu i stomak. Hvala ti na svemu“, napisao je Luka Tijanić 12.06.2008.
Ova posveta više je od bilo kakve impresije, sporadičnog novinarskog utiska, ali je skica za portret. Za sveobuhvatan utisak o uslovno bivšem sportisti, koji se nikada nije odrekao nijednog odbojkaškog manira.
