Tragom tekstova iz starih novena: Direktor na biciklu

Gotovo da nema Baranina koji ne zna Martina Dragišića. Jedini direktor koji na posao ide na biciklu.

Tekst napisan 2008.godine

Opisujući Pristan iz 60 – ih godina, Momčilo Popović za njega je rekao “ racionalni i vječiti golman“. Kao golman FK Bokelj 1970. godine, na amaterskom prvenstvu Jugoslavije  u Odžacima u Bosni, bio je proglašen za najboljeg golmana, i sa Jovom Suđićem ušao u širi izbor za Olimpijske igre.  

– Fudbalsku loptu sam prvi put vidio kad sam došao sa sela. Ljeti bi se studenti posle podne okupili, i na malom terenu igrali fudbal. Drugog sporta nije ni bilo, a ni zabave osim filma. Ni od starijih ni od nas dječaka niko nije volio stati na gol osim mene. Ja bih se ponekad bacio za loptom, odbranio poneki udarac, a stariji su govorili “ne može se on tako izviti, to ga je šut ponio”-  kaže Dragišić.

Da nije tako, uvjerio se on, ali i mnogi drugi kada je već u prvom razredu gimnazije postao reprezentativac škole, i kada je sa nepunih 16 godina stao na gol Mornara, doduše ne standardno, već povremeno, u odsustvu prvog golmana.

-Sa isto toliko godina, sa ekipom u kojoj sam igrao, u malom fudbalu osvajamo prevenstvo Bara.Trener nam je bio Savo Jovićević, a tehniko Mišo Ćato Popović. Savo je bio moj drugi otac. Bio je i ostao najomiljeniji čovjek mnogih mladih generacija. Nikada niko nije tako volio omladinu kao on. Ali još jedno ime zaslužuje da bude ovdje posebno pomenuto, Drago Prelević. Razimio je mladi svijet, i uvijek bio na njegovoj strani.

U Mornaru sam bio prilično dugo otuda potiče ono “vječiti”. Fudbal mi je bio sve u životu. Sve probleme koje sam imao, a imao sam ih na pretek sa prvim dodirom lopte sam zaboravljao. Šestesetih godina prošlog vijeka prošao sam sve veće gradove Crne Gore zahvaljući samo fudbalu a u to vrijeme to je bilo veliko, iako će to danas mnogima biti smiješno. Naučio sam se ponašati, pratio sam pogledom sve što se dešavalo oko mene upijao pozitivno a kasnije nastojao oponašati.

U Mornaru mu je svakako bilo lijepo prvenstveno jer je tu napravio prve fudbalske korake, ali je kaže shvatio što je fudbal tek kada je prešao u Bokelj. Najpre zato što je sredina mnogo kulturnija, tim je bio dobro organizovan a treninzi profesionalni. Svaki član uprave imao je svoj zadatak. I sve je bilo do tančina isplaniram. Nećete  vjerovati  da sam prvi put dobio nove kopačke tek u Bokelju. U Mornaru su golmanu uvijek davali neke stare kopačke, jer se govorila da one golmanu i nisu mnogo potrebne.

Nakon što je završio fudbalsku karijeru Martin je ostao u Upravi kluba i tada napisao prvi pravilnik o nagrađivanju fudbalera. Pravilnik je bio vrlo rigorozan kada su u pitanju treninzi, a glavni moto bio je da se fudbaleri privole da dolaze na trening.

-Nije urodilo plodom.Dok sam bio u Bokelju ne sjećam se da je ikada bile koji fudbaler izostao sa treninga, a u Mornaru je rijetko ko redovno dolazio. Nedostajala nam je fudbalska kultura ili možda nešto drugo. Otuda se vrlo često dešavalo da prvih nekolko kola Mornar bude na čelu lige, a što bi prvenstvo više odmicalo tim bi padao i često dolazio u situaciju, da se jedva spasi ispadanja iz lige ,a često je i ispadao.

Posledica svega je nepripremljena ekipa. Odnosi, ili kako se  kaže, međuljudski odnosi i među igračima i u upravi kluba, uvijek su bili kamen spoticanja. Nije bio rijedak slučaj da trener ne priča sa trenerom. U takvoj atmosveri se ne postižu rezultati.

Vrlo je bitno, a to potvđuju moje tvrdnje da je Mornar bio slabo organizovan tim. Kada sam ja počinjao igrati 60 godina Mornar nije bio ni u jednoj ligi.

Prvi put smo upali u ligu možda 1962. godine i to neko kao prvoplasirani u podsavezu već zahvaljući proširenju crnogosrske lige, pa smo razigravali sa Zorom iz Spuža i Ibrom iz Rožaja.

Sa posebnim pijetetom se sjećam čovjeka iz uprave kluba Nikole Mijovića iskrenog i pravog ljubitelja fudbala i kluba, ali jedan lasta ne čini proljeće.

Da nisam bio u Bokelju, ja ovo nebih ni znao, zato su nam i potrebne usporedbe. Vidite kako je tada harao našim terenima Mogren, i to bez ijednog igrača iz Budve.

U Bokelju je Martin startovao kao treći golman.

– Imao sam sreću, čim sam stao na gol da budem u formi i u dobroj kondiciji. Na tom amaterskom prvenstvu Jugoslavije 1970 u Bosni sam i prvi put stao među stative u Bokelju. Cio tim je podbacio osim mene i centarhalfa Jova Suđića. Upali smo u širi izbor za olimpijsku reprezentaciju Jugoslavije. Ubrzo nakon toga sam zavšio studije i vratio se u Bar, gdje sam se ubrzo i zaposlio, a onda fudbal podredno poslu. Još malo sam na poziv ljudi iz kluba ostao među stativama, jer se klub nakon prethodne sezone praktičto raspao. Znam sama da je golman Dragan Stojanović otišao u Lovćen. Mnogo su završili karijeru, iakako su mogli da igraju, a neki su se vratili. Sve se ovo dešilo nakon izgubljenih 0: 9 od Rudara iz Pljevalja. Raspao se i tim, i uprava, jer je rezultat bio pod sumnjom lažirane utakmice.

Ja sam se rekretivno posvetio malom fudbalu. ali više kao igrač nego kao golman. Možda sam neskroman, ali čak sam bolje igrao nego branio. Nekoliko utakmica sam odigrao u timu Mornara kao bek. Kao veteran u malom fudbalu, sa ekipom u kojoj sam bio osvajali smo nekoliko trofeja. Kada fudbalu došao kraj, više vremena sam posvetio biciklu i prirodi, a pošto biciklu, nadam se, još uvijek nije kraj, neka ostane za neko sledeće romantično pisanje o baciklu i mom uživanju sa njim.

Tehnički direktor

Neko vrijeme Martin je u Mornaru proveo i na Mjestu tehničkog direktora.

Mnogima se ovo možda neće sviđeti, ali Mornar, uprkos gotovo stogodišnjoj tradiciji, nikada, nažalost, nije bio dobro organizovan tim. Makar za ovo vrijeme koliko ja znam za njega, Upravo zbog toga nikada i nije imao nekih velikih uspjeha. Nekada bi se pojavila neka nova iskra, ali je to bilo kratkog daha baš zbog ove neorganizovanosti. Iznicale su generacije dobrih profila, ali nije nijedna dostigla vrhunac. Entuzijazam je uvijek trajao vrlo kratko. Ili bi se Uprava kluba srušila kao kula od karata, ili bi igrači bili neodgo vorni, pa bi dolazili na trening ili ne, a kad dođe utakmica, onda bi svi da igraju. Bez treninga se nije moglo doći do uspjeha.

Dano je najbolji

Na pitanje koga bi izdvojio kao najboljeg fudbalera svog vremena, Martin in odgovara da nema nedoumice. Najbolji među najboljima bio je Danilo Dano Delibašić. Osim drugih fudbalskih kvaliteta, ostao mi je u sjećanju njegov volej udarac. Najzaslužniji igrač za ulazak iz podsaveza u crnogorsku ligu je Vučko Slavković, zato njega stavljam odmah iza prvog. Najkompletniji fudbaler svih vremena koga ja znam, a iznikao je iz Mornara, je Miki Mašanović. Fizički kvaliteti, brzina, udarac lijevom i desnom nogom. dribling, pregled terena, ali neozbiljnost i neodgovornost ga nisu doveli do vrhunca. Oduševljavao je i fudbalere i publiku sa dosjetkama, pokretima, gestovima, što je, nažalost, išlo na uštrb uspjeha u fudbalu. Nije bilo nekog da ga usmjeri, uozbilji, a onda bi dosegao, zasigurno, i do reprezentacije Jugoslavije. I konačno, a ne manje važno, moj drug i van terena i na terenu, Tomo Ćipo Aleksić. Svrstavaju ga za najvećeg talenta barskog fudbala. Bio je talenat, ali je ostao samo na tome. Sve ovo potvrđuje moju tvrdnju da je Mornar bio slabo organizovan tim, jer nije imao ko da nas vodi, ili nije umio. Bilo je još mnogo i mnogo dobrih fudbalera, ali ako bih nabrajao dovelo bi nas u nedogled.