Život posvećen sportu: Dejan Jovančov, fudbaler

 Život posvećen sportu: Dejan Jovančov, fudbaler

Dejan Jovančov, Fotografije: Privatna arhiva

Veliki je broj sportskih i fudbalskih entuzijasta koji svoj životni vijek posvete sportu. Svakako da posebnu pažnju na prostoru ispod Rumije zaslužuje Dejan Jovančov. Iza ovog fudbalskog zaljubljenika je bogata igračka karijera.

Rođen je u Baru 28. septembra 1987. godine. Osnovnu školu „Srbija” završio je u Starom Baru, nakon čega je školovanje nastavio u Beogradu, gdje je završio Srednju saobraćajnu školu. Trenutno radi u Luci Bar.

Fudbalom se, kako kaže, aktivno bavio od svoje šeste do tridesete godine. Punih 24 godine proveo je na fudbalskim terenima.

– Fudbal je bio veliki dio mog života, nešto što me oblikovalo i naučilo mnogim stvarima, kako na terenu, tako i van njega. Sve je počelo kada sam imao šest godina. Prve fudbalske korake napravio sam u FK Sloga iz Starog Bara, kod trenera Draga Ljuljića, kojem dugujem zahvalnost za svoje početke. Prošao sam mlađe kategorije Sloge, a nakon završetka osnovne škole dobio sam poziv trenera Milije Golubovića da nastavim fudbalski put u Hajduku iz Kule. To je značilo da moram napustiti rodni grad i otići u drugu sredinu, ali sam znao da je to velika prilika za moj dalji razvoj.

U Hajduku je prošao pionirsku, kadetsku i omladinsku selekciju.

– Naporno sam radio, postepeno napredovao i sa svega 16 i po godina debitovao za prvi tim. Za mene je to bio veliki uspjeh i ostvarenje dječačkog sna. Seniorsku karijeru započeo sam kao veoma mlad u Hajduku iz Kule. Nažalost, u periodu kada sam debitovao, klub je prolazio kroz veoma težak period. Počeo je da gubi nekadašnji značaj i da se polako gasi. Zbog takve situacije odlučio sam da se vratim u Bar.

Po povratku je igrao za FK Mornar, zatim prešao u OFK Bar, pa se ponovo vratio u Mornar, odakle je otišao u Rudar iz Pljevalja, pa u Jedinstvo iz Bijelog Polja. Fudbalski put ga je kasnije odveo i u Švajcarsku, gdje je dvije godine nastupao za FC Brunnen.

– Svaki od ovih klubova mi je donio novo iskustvo, nova prijateljstva i lijepe uspomene. Ipak, posebno bih izdvojio OFK Bar, sa kojim smo iz godine u godinu napredovali, i od Treće lige stigli do Prve. Te godine proglašen sam za najboljeg igrača Druge lige, što mi je ostalo u posebnom sjećanju.

Ipak, najviše utakmica u karijeri odigrao je za Mornar, tako da ovaj klub ima posebno mjesto u njegovom srcu.

– Hajduk iz Kule mi je dao priliku da kao veoma mlad igrač osjetim seniorski fudbal. OFK Bar mi je ostao u najljepšem sjećanju zbog velikog zajedničkog uspjeha i ulaska u Prvu ligu, dok sam najveći broj utakmica odigrao u dresu Mornara. Od trenera su mi posebno ostali u sjećanju Drago Ljuljić iz Sloge, Milija Golubović iz Hajduka, zatim Slavoljub Bubanja, Obren Sarić, Aleksandar Madžar… Svi su oni imali važnu ulogu u mojoj fudbalskoj karijeri.

S obzirom da je igrao na poziciji napadača, golovi su, naravno, bili važni.

– Međutim, nikad nisam želio da budem samo igrač koji razmišlja o postizanju golova. Volio sam da imam i druge uloge u ekipi, da se borim, pomažem saigračima, preuzimam odgovornost i dajem maksimum za klub čiji dres sam nosio. Za mene je uvijek bilo najvažnije da ekipa pobijedi. Ne znam tačan broj postignutih golova, ali ih je bilo dosta, među njima i lijepih i odlučujućih. Imao sam mnogo dobrih utakmica u različitim klubovima, i zaista mi je teško da izdvojim samo jedan gol ili jednu utakmicu. Svaki od tih trenutaka nosi neku svoju priču – kaže on, i podsjeća da se od aktivnog fudbala oprostio sa 30 godina zbog teške povrede.

– Povrijedio sam prednji ukršteni ligament u dresu Mornara, na utakmici protiv Iskre u Danilovgradu, u okviru Prve crnogorske lige. Povreda se dogodila već u devetom minutu utakmice. To je bio veoma težak trenutak za mene, jer nisam planirao da se tako rano oprostim od aktivnog fudbala. Međutim, oporavak je trajao, a kad sam ponovo bio spreman, već sam imao 31 godinu. Odlučio sam da je najbolje da završim igračku karijeru.

Jovančov dodaje da je fudbal mnogo volio, ali i da se niko iz njegove porodice do sada  nije aktivno bavio fudbalom.

– Danas se fudbalom bavi moj mlađi sin, koji ima šest godina. Vidim kod njega veliki talenat, potencijal i ljubav prema fudbalu. Kao otac, prije svega želim da bude zdrav, srećan, da uživa u sportu, redovno trenira i vrijedno radi. Potrudiću se da mu pomognem i usmjerim ga na pravi put, ali ne želim da osjeća pritisak. Najvažnije je da voli ono što radi i da svojim trudom napreduje.

Prije dvije godine, Dejan je odlučio da svoje fudbalsko iskustvo prenese na najmlađe, i pokrenuo je školu fudbala u Baru.

– Smatram da Bar ima veliki fudbalski potencijal i mnogo talentovane djece. Međutim, talenat sam po sebi nije dovoljan. Potrebni su ozbiljan rad, posvećenost, odricanje i ulaganje u mlađe kategorije. Moramo mnogo više pažnje posvetiti domaćoj djeci i njihovom razvoju. Kad pogledamo današnje barske klubove, pa i Mornar, koji je najveći klub u gradu i član Prve lige, vidimo veliki broj igrača koji dolaze sa strane. Razumijem da klubovi imaju svoje potrebe i ciljeve, ali vjerujem da Bar ima dovoljno potencijala da u budućnosti stvara mnogo više svojih igrača – kaže i dodaje:

–Za to su potrebni kvalitetan rad, strpljenje i prava. Uvijek kažem da talenat jeste važan, ali da bez rada nema napretka. Može dijete da ima izuzetan talenat, ali ako nije spremno da trenira, da sluša trenera, bude disciplinovano i odriče se nekih stvari, teško će ostvariti svoj potencijal. Fudbal zahtijeva mnogo rada, strpljenja i upornosti. Nije dovoljno biti talentovan sa šest ili sedam godina. Potrebno je godinama raditi na sebi. Zato djeci uvijek govorim da budu vrijedna, disciplinovana i da nikada ne odustaju od svojih ciljeva.

Kaže da je danas teško motivisati mlade igrače, jer skoro svi imaju pametne telefone, što je zaista jedan od najvećih izazova u radu sa djecom.

– Kroz svoju školu fudbala svakodnevno vidim koliko vremena djeca provode uz telefone i koliko je teško odvojiti ih od tog sadržaja. Međutim, mislim da odgovornost nije samo na trenerima. Roditelji moraju da budu uključeni i pomognu djeci da pronađu pravu mjeru između tehnologije, škole, sporta i druženja. Ne kažem da svako dijete mora da trenira fudbal. Važno mi je da se djeca bave bilo kojim sportom, da budu aktivna, da se druže i razvijaju zdrave navike. Sport djeci pruža mnogo više od fizičke aktivnosti – uči ih disciplini, odgovornosti, poštovanju i zajedništvu!

Jovančov danas ne gleda na stadionima fudbalske utakmice toliko često kao ranije, uglavnom ih prati putem televizije.

– Volim da pratim i druge sportove, a posebno tenis i nastupe Novaka Đokovića. Smatram da je Novak jedan od najvećih sportista koje smo imali i da treba da bude inspiracija svakom mladom sportisti, bez obzira na to kojim se sportom bavi. Njegova posvećenost, rad, disciplina i mentalna snaga najbolji su primjer mladima šta znači biti pravi profesionalac.

Mišljenja je kako publike danas na fudbalskim stadionima ima mnogo manje nego ranije.

– Sjećam se utakmica Mornara, posebno baraža protiv Bokelja, kada je stadion bio gotovo pun, i kada je veliki broj Barana dolazio da podrži svoj klub. Pamtim i utakmicu Mornara i Berana, kada je stadion bio ispunjen domaćom publikom. To su bili posebni doživljaji. Osjećala se velika povezanost između grada, kluba i navijača. Volio bih da se takva atmosfera ponovo vrati, i da ljudi u većem broju dolaze na stadion, jer fudbal bez publike gubi jedan veliki dio svoje čari.

Kad je u pitanju disciplina, on smatra da se neke stvari nisu mnogo promijenile.

– Disciplina je uvijek bila važna, kako na treningu, tako i na utakmicama i putovanjima. Što se mene tiče, imao sam pomalo težak temperament. Bio sam temperamentan igrač, znao sam da reagujem i da budem previše pričljiv na terenu. Bilo je i crvenih kartona tokom karijere. Ipak, gledajući sa današnje distance, mislim da igrač mora da nauči da kontroliše emocije. Posebno kada je riječ o sudijama. Kad sudija donese odluku, ona se mora prihvatiti. Reagovanjem i raspravom najčešće možemo samo da naškodimo sebi i svojoj ekipi. To je jedna od važnih stvari koju pokušavam da prenesem i djeci sa kojom danas radim.

U bogatoj karijeri imao je i brojna priznanja.

–  Izdvojio bih priznanje za najboljeg igrača Druge lige, koje sam dobio dok sam nastupao za OFK Bar. Bilo je i drugih lijepih priznanja, između ostalog i za postignute golove, ali ovo priznanje mi je posebno drago. Naravno, svako priznanje znači, ali meni su najveće zadovoljstvo uvijek predstavljali timski uspjesi, pobjede i ostvareni ciljevi sa ekipom.

Na pitanje da najbroji najbolji sastav u kojem je igrao, kaže da mu je to najteže pitanje, jer je tokom karijere igrao sa mnogo kvalitetnih fudbalera.

– Imao sam odlične saigrače u svim najbrojanim klubovima u kojima sam igrao. Bilo je mnogo dobrih fudbalera i teško je napraviti idealnih jedanaest. Morao bih dobro da razmislim, prisjetim se svih saigrača i sastavim ekipu po svom mišljenju. Ipak, teško mi je da se odlučim…

Podijeli vijest

Ostavite Komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *