Da li razgovaramo ili čekamo svoj red da govorimo?

 „Jel ti mene uopšte slušaš?“

Kada imamo potrebu da nekome postavimo ovo pitanje, odgovor uglavnom već znamo. Ponekad je ta spoznaja instinktivna i iz stomaka nam stižu signali da nekoga mnogo i ne zanima ono što mu govorimo. Često je stvar iskustva, pa se vremenom lakše filtriraju pravi sagovornici od onih koji samo čekaju svoj red da progovore.

Čuveni sociolog Đuro Šušnjić smatrao je da se istina ne nalazi ni u jednom od sagovornika pojedinačno, već između njih. Pisao je da u razgovor ulazimo sa jednim mislima, a izlazimo sa sasvim drugim, sa „istinom“ za koju do tog trenutka nismo ni znali da postoji. Ako je stvaramo zajednički, moramo slušati šta neko preko puta nas govori, moramo ga pratiti i uvažiti.

Koliko puta se tokom razgovora dogodilo da shvatimo kako sagovornik samo čeka da zastanemo. Ne zato što smo zaokružili misao, već da našu pauzu iskoristi za iznošenje mišljenja koje često nema veze sa onim o čemu smo govorili. Kao da je sve vrijeme razmišljao šta će reći, kako će se odbraniti, dati savjet ili ispričati sličnu situaciju iz svog života. Koliko puta smo ta osoba bili mi?

Većina nas vjeruje da zna da sluša. Ali to što ćutimo dok sagovornik niže rečenice ili ga ne prekidamo, ne znači i da pratimo njegovu priču. Aktivno slušanje podrazumijeva da pokušamo razumjeti šta nam druga osoba zapravo govori. I to ne samo riječima, već i tonom glasa, emocijama i kontekstom. Kada nekoga zaista slušamo, ne pratimo samo rečenice. Primjećujemo kada zastane, uzdahne, kada joj glas postane tiši ili joj pogled odluta.

Psiholog Carl Rogers, koji je zajedno sa Richardom Farsonom pedesetih godina prošlog vijeka uveo pojam aktivnog slušanja u stručnu literaturu, smatrao je da ljudi do određenih promjena i spoznaja ne dolaze zbog dobrih savjeta, već zahvaljujući osjećaju i iskustvu da ih je neko zaista saslušao.

U vremenu u kojem živimo, česta su priznanja ljudi da na psihoterapiju idu kako bi se ispričali i da bi ih neko konačno čuo. U porodici, među prijateljima i partnerima ne mogu naći adekvatne sagovornike, i to ne u smislu da ih posavjetuju, već samo da ih saslušaju.

Zamislite prijateljicu koja dolazi vidno uznemirena i kaže da je imala težak razgovor sa nadređenim. Pitanje je da li smo uopšte čuli šta nam je rekla ako odmah ponudimo rješenje tipa: „Ma nemoj da se nerviraš“, „Trebalo je da mu kažeš da…ili „I meni se isto desilo prije par dana“. Umjesto savjeta prije kraja njene priče, mogli bismo reći: ‚‚Djeluje mi da si baš uznemirena, pričaj šta se dogodilo “. Često nije dovoljno čuti šta je neko rekao, već je potrebno razumjeti i zašto nam to govori.

Zanimljivo je da aktivno slušanje ne traži spektakularne komunikacione sposobnosti. Nekada se svodi na nekoliko jednostavnih postupaka, kao što su održavanje kontakta očima, postavljanje dodatnih pitanja, kratka potvrda da pratimo razgovor ili iskreno priznanje da nešto nismo razumjeli.

Mnogo je važnije ono što ne bi trebalo da radimo. Da ne prekidamo sagovornika nakon prvih par rečenica i da ne nudimo rješenja prije nego što shvatimo temu ili problem. Trebalo bi izbjegavati procjenu ko je u pravu, a ko nije, posebno bez razumijevanja konteksta i nečije namjere.

Komunikacijski stručnjak Graham Bodie godinama istražuje slušanje i upozorava da ljudi često precjenjuju sopstvenu sposobnost da slušaju druge. Problem nije u tome što ne čujemo riječi, već u tome što vrlo brzo prestanemo da budemo radoznali prema osobi koja ih izgovara.

A danas, kao da smo naviku da pažnju mjerimo sekundama video sadržaja sa društvenih mreža prenijeli i na svakodnevnu komunikaciju. Koliko bliskim ljudima dajemo prostora da nam ispričaju šta im se dogodilo i kako se osjećaju? I poslije kojeg minuta prestajemo da slušamo? Ne može se sve ispričati u minut i nisu prve tri sekunde najvažnije. Nije sve zanimljivo i nije sve važno, ponekad su to samo već ispričane priče. I kao takve žive i povezuju nas.

Ima dana kada je najveći znak pažnje i poštovanja prema drugoj osobi upravo to da joj ne ponudimo odmah svoje mišljenje, već vrijeme. Nekad minut, nekad nekoliko sati, ali samo prisutno i iskreno.