Sindikalna odmarališta: Ljetovanje kakvog više nema

Nije bilo „all inclusive“ narukvica, beskonačnih bazena, spa-centara ni fotografisanja doručka za društvene mreže. Sobe su često bile skromne, namještaj jednostavan, a kupatilo se ponegdje dijelilo sa drugim gostima.

Ipak, za hiljade porodica širom nekadašnje Jugoslavije upravo su sindikalna i radnička odmarališta značila ono najvažnije – odlazak na more.

Djeca su ga čekala mjesecima, roditelji planirali godišnji odmor, a koferi se punili nekoliko dana prije puta.

Fabrika nije obezbjeđivala samo posao

Velika preduzeća i sindikati imali su odmarališta na Jadranu, ali i na planinama i u banjama. Radnici su preko svojih firmi mogli da koriste smještaj pod povoljnijim uslovima nego što bi ih koštao klasičan turistički aranžman.

Takav model socijalnog turizma naročito se razvijao u decenijama nakon Drugog svjetskog rata. Ideja godišnjeg odmora nije bila vezana samo za bogatije slojeve društva – organizovani odmor trebalo je učiniti dostupnijim radnicima i njihovim porodicama.

Zato su mnoga preduzeća gradila ili koristila sopstvene objekte na obali.

Neko je prvi put vidio Jadran zahvaljujući preduzeću u kojem su mu radili roditelji.

“Ove godine smo dobili termin“

Ljetovanje se nije uvijek biralo klikom na kalendar.

U preduzećima su postojali termini, prijave i rasporedi korišćenja odmarališta. Kada porodica dobije svojih desetak dana ili dvije sedmice tokom ljeta, počinjale su pripreme.

Za djecu je to značilo samo jedno, ide se na more. Nije bilo naročito važno da li soba ima pogled na more, klima-uređaj ili televizor. Važno je bilo koliko je plaža daleko.

Sobe skromne, dani ogromni

Mnoga odmarališta bila su prilično jednostavna. Kreveti, ormar, stočić, nekoliko stolica i terasa ako imate sreće. Nije se očekivalo da se u sobi provodi mnogo vremena.

Ujutro kupaći kostim, peškir preko ramena i pravac plaža.

Djeca bi tamo pronalazila društvo za nekoliko sati. Do kraja ljetovanja već su postojala prijateljstva koja su izgledala kao da traju godinama.

Nije bilo dječjih klubova ni animatora. Lopta, karte, gumeni dušek i dovoljno vršnjaka bili su sasvim dovoljan program.

Ručak je imao svoje vrijeme

U odmaralištima sa organizovanom ishranom život je imao jasan ritam.

Doručak.

Plaža.

Ručak.

Malo odmora dok najveća vrućina prođe.

Ponovo more.

Večernja šetnja.

Obroci nisu bili gastronomski spektakl. Jela se domaća, jednostavna hrana – supe, variva, meso sa prilogom, salate, voće.

A djeca su uglavnom samo čekala da odrasli završe kako bi ponovo mogla napolje.

Na plažu se nosilo pola sobe

Peškiri, prostirke, krema za sunčanje, flaša vode ili soka, sendviči, kuvana jaja, paradajz, breskve…

Porodični inventar selio se na plažu svakog jutra.

Plastične sandale za vodu bile su dragocjene tamo gdje ima ježeva, a gumeni dušek mogao je da bude glavna atrakcija čitavog ljetovanja.

Ako se kupi sladoled – još bolje.

Nije svaka porodica mogla sebi da priušti ljetovanje

Slika prošlosti, naravno, nije bila jednaka za sve. Ni tada nisu svi radnici odlazili na more, nisu sva preduzeća imala iste mogućnosti, niti su sva odmarališta bila jednako dostupna.

Životni standard i uslovi razlikovali su se između krajeva, preduzeća i porodica.

Ali sistem radničkih i sindikalnih odmarališta velikom broju ljudi jeste omogućio da godišnji odmor provedu daleko od kuće po uslovima povoljnijim od tržišnih.

Zbog toga su ta mjesta ostala duboko urezana u porodična sjećanja.

Djeca iz različitih gradova postajala su društvo

Možda je najljepši dio priče bio onaj koji se nije mogao planirati.

U istom odmaralištu našle bi se porodice ljudi zaposlenih u istom preduzeću ili sistemu, a djeca bi već prvog ili drugog dana formirala svoje društvo.

Ujutro bi jedni druge dozivali ispred soba.

Na plažu se išlo zajedno.

Uveče se šetalo, igrao fudbal, jurilo oko odmarališta ili sjedjelo na zidiću dok roditelji razgovaraju.

A onda bi došao posljednji dan.

Razmijenile bi se adrese i obećanja: „Pisaćemo.“

Neka prijateljstva bi trajala, neka bi završila već tog ljeta. Ali uspomena je ostajala.

Fotografija za cijelu godinu

Fotografija nije bilo na stotine. U aparatu je film imao 24 ili 36 snimaka i trebalo ga je pažljivo potrošiti.

Zato su nastajale fotografije ispred odmarališta, na plaži, pored palme, na rivi ili pred polazak kući.

Tek kada se film razvije, vidjelo se da je neko zatvorio oči, da je prst završio u kadru ili da je fotografija malo mutna.

Nije se brisala.

I baš takve fotografije danas često vrijede najviše.

Povratak kući bio je najtužniji dio

Posljednjeg jutra pakovali su se mokri kupaći kostimi, školjke pronađene na plaži i poneki suvenir.

Djeca su posljednji put trčala do mora. Odrasli provjeravali da nešto nije ostalo u ormaru.

A onda autobus, voz ili automobil i dugačak put kući. Preplanuli, umorni i puni priča.

More je ostajalo iza njih do sljedećeg ljeta.

Danas su mnoga nekadašnja radnička odmarališta zatvorena, promijenila vlasnike ili namjenu, a sistem u kojem su preduzeća organizovala odmor svojih zaposlenih uglavnom pripada prošlosti.

Ali generacijama koje su u njima provodile ljeta nije potrebno mnogo da ih se sjete.

Dovoljna je stara fotografija: dijete preplanulih ramena, gumeni dušek, roditelji na terasi i negdje iza njih plavetnilo Jadrana.

Nije bilo luksuza.

Ali za dijete koje je brojalo dane do polaska – bilo je to ljetovanje iz snova.

Izvor: CDM portal