Iz hrvatske oluje doživjeli crnogorsku bonacu, preko oglasa stigli do Tempa u Reževiće

Susret nakon 28 godina dogodio se u Crnoj Gori -okupljanje tri generacije  familije porijeklom iz hrvatske Krajine koji  su nakon egzodusa našli utočišta na svim merdijanima.

Rasuti su po svijetu, ali  ne svojom voljom.  Stariji su doživjeli progon  na  ivici života i smrti,  neizvjesnosti preživljavanja oluje i svih pustoši posle nje, iskusili surove rastanke,neimaštinu u izbjeglištvu .. a dočekala ih je bonaca u Crnoj Gori.

To je jedan od razloga zašto su nakon toliko vremena za mjesto susreta izabrali baš Crnu Goru, a povod je bio proslava rođendana Mirjane Duduković  koju je put “trbuhom za kruhom” polovinom 90- tih doveo u Reževiće gdje je radila u kući Svetozara Vukmanovića Tempa.

U razgovoru sa majkom i kćerkom Dijanom Zeindler  pokazale su da je čovjek tvrđi  od kamena, a srca mekšeg od pamuka jer nakon svega ni danas se ne svrstavaju bilo kojoj strani već biraju ljubav. Ljubav prema čovjeku. To je njihova vodilja kroz život, bila i ostala.  

Nakon skoro tri decenije organizovan je susret u Crnoj Gori, Foto: Miloš Klikovac

-Familija se okupila nakon skoro tri decenije. Lijep povod, rođendan našoj mami,  a uz sve to i jaka želja da se djeca naših rođaka upoznaju.  Neki su se tokom susreta u Crnoj Gori vidjeli prvi put. To su naše treće generacije. Kad smo se našli u izbjeglištvu neki od nas su bili u dvadesetim, tridesetim, neki u 50.-tim godinama životne dobi. Surova sudbina nas je raselila  po  svijetu. Preživjeli smo brojne nedaće.   Moja nećaka je te strašne 95.-te godine imala samo osam mjeseci kad se našla u tragičnom progonu. Beba u naručju majke koja mora da bježi. Jedva je preživjela taj egzodus. Sestra i majka su se smjenjivale noseći je u naručju dok su kolonu nevinog naroda zaspile bombe i rafali. Malo starijoj djeci koja su bila u kolonama i dan danas su ostale traume, posledice. Svima nama duboki  ožiljci. Nije lako kad si primoran da odeš iz svog doma. Sjećanja su protkana jakim emocijama. Mjesto gdje si rođen ne zaboravlja se, navodi Dijana koja već 25 godina živi i radi u Švajcarskoj. 

Sestre Daliborka i Dijana sa najmlađim u familiji

Vrijeme, dodaje Dijana,  učini svoje i zavoliš drugi grad, zemlju, ali ono što je u genima sve nas vuče, težimo ka jedinstvu koje su nam drugi svojevoljno oduzeli.

-Iskoristili smo zajednički provedeno vrijeme sa našom familijom  da evociramo uspomene, priča Dijana koja živi u mješovitom braku.

-Narod koji je živio u nekadašnjoj Jugoslaviji, bio je osuđen da mora da bira. Moja sestra Daliborka i ja nismo pripadale porodici koja  može da bira. Osjećali smo se da pripadamo jedinstvu- kako da biramo, koga da izaberemo. Ja do 16 godine nisam razmišljala koje sam religije. Moji roditelji su bili komunisti. Otac porijeklom iz Like, iz Slunja u blizini Plitvičkih jezera, majka iz Vojnića sa Korduna.

Oni nisu imali roditelje koji bi ih usmjerili kome da pripadaju. Otac, koji je na žalost preminuo prije nekoliko godina,  bio je ratno siroče, roditelje nije zapamtio. Njega je prihvatio socijalizam i mi smo odrasli u toj ideologiji. Na početku građanskog rata postavljeno je pitanje- tko smo. Otac je imao problem da odgovori na to pitanje. Majka, takođe.

Baka joj je bila Italijanka, majka Ljubica,  tata se zvao Nikola, bio je pravoslavac. Ubijen je u Drugom svjetskom ratu, bio je u partizanima. Tada je moja majka bila  beba. Mi se ne možemo svrstati. Učeni smo da volimo ljude. Protjerani iz Hrvatske, moji su  došli u Srbiju gdje se mnogima nije svidio naš akcenat. Nakon svih tih  strahota Crna Gora nam je pružila ljudsko utočište, priča Dijana.

Sestre Duduković nisu pripadale porodici koja može da bira stranu, pripadale su jedinstvu

 Kad smo se prvi put srele, rekli ste da ste ovim okupljanjem baš u Crnoj Gori, željeli izraziti  veliku zahvalnost za crnogorsku širogrudost i toplu  dobrodošlicu koju ste  imali prije skoro 30 godina.

-Tako je. Naš prvi susret sa Crnom Gorom iz sve te muke, strahota koji smo preživjeli u egzodusu, pa jada u izbjeglištvu, u vremenu kada smo zaista izgubili tlo pod nogama bio je zračak nade za bolje sutra. Crnogorski narod nas je prigrlio, sa iskrenom podrškom bez predrasuda – kako govorimo, kojim naglaskom, koje smo religije, šta smo, od kud potičemo. To je za moje roditelje značilo blagoslov, kazala je Dijana Duduković Zeindler ističući “Živim četvrt stoljeća  u Švajcarskoj i jedina zemlja za koju bi zamjenila je Crna Gora. Srećna sam jer i moj suprug Goran voli Crnu Goru”.

-Željela sam mojoj familiji, od kojih mnogi nikada do sada nisu bili u Crnoj Gori da pokažemo  koliko je lijepa, jedinstvena najmanja balkanska zemlja. Koliko draži ima u Starom gradu Kotoru, lijepom Perastu, božanstvenoj Gospi od Škrpjela. Krstarili smo Bokokotorskim zalivom, prije toga uživali na Svetom Stefanu, proveli zajedničko vrijeme u Budvi gdje sada žive mama i moja sestra koja se vratila iz Skandinavije. Mamin rođendan je bio divan povod da se okupimo. Srce mi je puno,   kaže Dijana.

Rođendan gospođe Mirjane Duduković povod za okupljanje familije

Spas u porodičnoj kući narodnog heroja Tempa i povratak u raj

Kako je bračni par Duduković stigao  u Crnu Goru? Odgovor na ovo pitanje je priča u priči.

Kad je počeo građanski rat na prostoru nekadašnje Jugoslavije Dudukoviće je sudbinski kod  doveo u Crnu Goru.

Nakon što su iz Hrvatske izbjegli u  Beograd, jednog običnog jutra put im se otvorio  ka Reževićima  kod čuvenog Tempa, narodnog heroja i dugogodišnjeg saradnika Josipa Broza Tita, čovjeka koji je bio u vrhu elite nekadašnje Jugoslavije

Nije nepoznanica da se  po povlačenju iz političkog života, Svetozar Vukmanović Tempo  u porodičnoj kući u Reževićima   posvetio pisanju knjiga, do 2000 godine kada je preminuo.  Tempova supruga, Milica Sarić Vukmanović, takođe, istaknuta predratna komunistkinja i poratna političarka imala je istančan ukus  za umjetnost  Vukmanovići su se često družili sa umjetnicima.

Mirjana Duduković: U Crnu Goru sam došla zahvaljujući oglasu za posao, foto: Biljana Dabić

-Dolazak u Reževiće za supruga i mene uz to što smo našli posao značio je i povratak ljudskog dostojanstva. Živjeli smo,  radili kod divnih i brižnih ljudi. Nakon golgote, borbe za opstanak, to je bio povratak u normalan život. Daliborka je ostala sa porodicom u Srbiji, dok je Dijana već bila u Švajcarsku. Djeca nam jesu nedostajala, ali upravo Vukmanovići su nam pomogli  da dobijemo putne isprave, bili su prema nama  kao da smo rod,  priča Mirjana.

Na pitanje Primorskog portala, kako su došli u Reževiće, Mirjana odgovara – preko oglasa u novinama.

-Pročitala sam u novinama oglas – traži se kućna pomoćnica u Budvi. Te subote, nazovem telefonom i sa druge strane mi ljubazno objasni gospođa Milica da žive u Reževićima, nadomak Budve. Već u pononedeljak ujutro, noćnim vozom smo  stigli u Bar. E, to je bilo za film. Na željezničkoj stanici svi se razišli, ostali suprug,  ja i jedan policajac. Pita nas policajac- Jeste li vi Mira i Mane. Odgovorimo pozitivno, ali i uplašeno. Kako policajac u Crnoj Gori  zna naša imena, zbog čega nas pita…On ljubazno objasni  da ga  je gospođa zamolila da dođe po nas, prisjeća se Mirjana.

Stižemo, nastavlja priču,  u Reževiće i tek tada, ispred kuće,  policajac me  pita- Miro, je li znate kod koga idete?

-Odgovorim kod gospođe Milice. Policajac upitno pogleda oboje i dodaje, idete kod Svetozara Vukmanovića Tempa. Nešto me u momentu presjeklo.  Naravno da sam znala za narodnog heroja Tempa, zanala sam da je bio uz Tita, ali nisam ni mogla pomisliti da dolazim raditi u njegovu porodičnu kuću. Iskreno da kažem malo sam se i uplašila. Međutim, još dok sam bila u nevjerici, izašla je  gospođa Milica, Tempova supruga i  ljubazno nas  dočekala.

Dok su kroz glavu prolazila brojna pitanja, čula sam tople riječi: “Dobar dan gospođo. Dobro nam došli” Bilo je kao u snu,  pitala sam se – je li  to meni kažu. Nisam vjerovala jer smo doživjeli  vrijeđanja u Hrvatskoj, pa i u Beogradu. Suprug prosvjetni radnik, ja laborant, ali okolnosti učine da čovjek dospije na margine. 

Sjećam se kao da je danas bilo, obraća se gospođa Milica policajcu i kaže mu  da odnese naše kofere u dio kuće gdje ćemo živjeti. Mi kofera nemamo. Iz Srbije u Crnu Goru donijela sam samo moju žensku torbicu koju držim u ruci. Bilo mi je neprijatno- kako da objasnim da nemam  ništa ni od prtljaga, prisjeća se Mirjana i dodaje:

“Pomiješale mi se emocije, to su trenuci kad čovjek uz svu skrhanost osjeti neopisivu nemoć. Kažem tihim glasom  mom Mani, hajde da pitamo ima li kakav voz za nazad, ali se istovremeno pitam – gdje je to nazad. Brojna pitanja prolaze kroz glavu- možemo li mi udovoljiti uslovima kod Tempa”.

Međutim, porodica Vukmanović su bili bolji nego što se i zamisliti može.Četiri godine sam radila u njihovoj porodičnoj kući. Uvažavali su nas kao ljude.  Sa njima se sve lako moglo dogovoriti. Obrazovani ljudi. Njihova djeca su, takođe, prema nama bili izuzetno pažljivi. Tempo je pomogao i mom suprugu da se zaposli. Podržavali su nas, saosjećali se sa nama. Njihove poslednje godine života proveli smo zajedno. Život u malom, mirnom  ruralnom području, bogate vegetacije u blizini mora,  bio je raj, navodi Mirjana dodajući da je dolazak u Reževiće bio njihovo prvo putovanje u Crnu Goru gdje je nekoliko godina kasnije u Budvi sa suprugom ponovo stvorila dom.

To je sudbina jedne porodice  koja je doživjela egzodus početkom avgusta  1995. godine, kada je  za  samo tri dana,  protjerano preko 220.000 ljudi, uglavnom Srba  iz hrvatske Krajine u vojno-policijskoj operaciji hrvatskih jedinica “Oluja”. Ubijeno je ili se vodi kao nestali oko 2.000 ljudi. Hiljade kuća je spaljeno tokom ove vojno-policijske operacije.

  Crna Gora  je širom otvorila vrata  brojnim izbjeglim i raseljenim iz regiona kao i iz  drugih zemalja kooje su zadesila nemila ratna dešavanja.