Roksana, crnogorska ljepotica

Tada i tih godina sve se poklopilo: i baletska zvijezda, i sjajan autor, i fantazijski momenat, i zanos zbog zajedničkih ratnih pobjeda… Ali, odakle tako raskošna slika i znanje o crnogorskim nošnjama, običajima ili mitovima Balkana? Odakle to da je Jevgenija Sokolova baš takvu Crnogorku odigrala?

Slavni balet francuskog autora sa čuvenom ruskom balerinom posvećen našoj zemlji.

Zvali su je, prvo, nasljednicom ,,Libanske ljepote“. Fantazija i romansa, u četiri čina. Balet koji je nastao, prije svega, zbog toga što je svojoj muzi jedan Francuz Marius Potipa želio novo djelo posvetiti. A balerina se zvala Jevgenija Sokolova, zvijezda ,,Boljšog teatra“. I mogla je biti samo Roksana.

I da, kažu da je onaj žešći mrgud među ruskim carevima 19. vijeka, pobjednik silnih, ali i konzervativni autokrata Aleksandar Drugi, onaj što je Aljasku prodao Americi – od svih baleta i opera i simfonija i svega što bi iz carske lože teatra čuo… Najviše volio taj ,,Veliki marš“ iz trećeg čina Potipine ,,Roksane, ljepotice Crne Gore“.

Ili: da bi se balet ,,Roksana, ljepotica Crne Gore“ desio prije skoro vijek i po u carskom Petrovgradu – morao je da se desi jedan rat. Posljednji mjeseci Veljeg rata su klizili, mala balkanska knjaževina klizila ka trijumfu i konačnom priznanju nezavisnosti, onom 13. julu1878. potpisanom nezaboravnim pobjedama nad Osmanlijama na Vučjem Dolu i Fundini… A ruska vojska marširala ka kapijama Carigrada. Primirje potpisano sredinom februara – a ,,Roksana“, u slavu već dosanjane balkanske slobode o kojoj je brujala Evropa, premijeru imala već krajem januara u ,,Boljšoj teatru“.

Litografija Domentovskog po motivima iz baleta (foto: Privatna arhiva)

Kako je to maestro Potipa osmislio: u ,,Libanskoj ljepoti“ radilo se prosto o zabranjenoj ljubavi mladih različite vjere. A u ,,Roksani“, mlada žena nađe se u ljubavnom trouglu sa dvojicom upornih udvarača – koje život, u jednom važnom trenutku, postavi na suprostavljene strane istorije. Ti mladići su Janko i Radivoj – a drugi će, tamo krajem drugog čina, donijeti sudbinsku odluku da prihvati islam.

Balet, suštinski, narativni okvir preuzima od tih decenija megapopularne ,,Žizele“ – i to ne samo zbog ljubavnog trougla. Već i zbog momenta i motiva fantastičnog i fantazijskog, utemeljenog u slovenskoj mitologiji… Samo što, kada je ,,Roksana, ljepotica Crne Gore“ u pitanju, imamo i neke vampire, pa vještice, pa ljude proklete da postanu nekakva zla bića. A naša heroina, proganjana zlim činima, u važnom momentu ostaje začarana u šumsko biće poput vile.

Pa je tu i motiv njene majke koja je bila vještica, a nakon smrti nešto poput vampirskog leptira… A sve po slovenskim legendama, u kojima su, za razliku od onih rumunskih – vampiri imali moć da se pretvore u leptire, a ne u slijepe miševe.

Sudar istorijskog i fantazijskog u ,,Boljšom teatru“ (foto: Privatna arhiva)

Balet je smješten u kamenito crnogorsko selo – nad kojim je lanac tragedija, prirodnih i ratnih nesreća. Roksana tu živi, u svoj svojoj ljepoti i mistici… Prije nego će je Radivoj, pred drugim seljacima – optužiti da je vještica. A Janko je, naravno, spašavati. Scena noćne bitke, za spas duše začarane ljepotice, u trećem činu je i vrhunac radnje; dok je četvrti čin već ,,na autopilotu“, kad se Janko, radi svoje ljubavi, razračuna i sa samim vampirom i uspijeva da razbije čini.

Izvještaji sa te petrovgradske premijere, na zimu 1878. i u smiraj velikog rata – bili su brojni. Kritika rezervisana – ali publika, do kraja i u potpunosti, oduševljena. Na premijeri i car Aleksandar Drugi i britanski ambasador… Pa je u pismima i izvještajima njegove žene, Lejdi Daferin, za britanske medije zabilježeno i oduševljenje – ,,ljepotom autentičnih crnogorskih odijela“!

E sad, taj najpopularniji muzički dio, marš iz trećeg čina, caru se toliko svidio – pa potom i građanstvu… Da se u parkovima u carskom gradu, ali i širom Evrope, izvodio skoro do početka Prvog svjetskog rata. Dakle, decenijama nakon smrti onog autokratskog cara, kojem su koju godinu nakon premijere u atentatu došli glave poljski pobunjenici.

Ples planinskih vila (foto: Privatna arhiva)

Marius Petipa ostaje upamćen kao jedan od najuticajnijih autora u istoriji baleta; spakovao je, tokom karijere, preko 50 baleta – a sami naslovi, recimo ,,Faraonova kći“ (1862), ,,Don Kihot“ (1869), ,,Talisman“ (1889), ,,Rajmonda“ (1898) svjedoče o tome, o kako se raskošnoj ličnosti radilo. Rođen u Marseju, sa roditeljima iz svijeta teatra odrastao u Briselu, pa sa 21 godinom već na velikoj turneji širom Sjedinjenih Američkih Država, od Njujorka do oboda Divljeg Zapada! Pa preko Bordoa, Madrida… Konačno, od 1847. u Rusiji, u Sankt Peterburgu. Zamislite, bio je prinuđen da sa porodicom ide i bježi tako daleko – jer ga je na duel izazvao uvrijeđeni muž, jedne u nizu plemkinje koje je zaveo!

A ona, koja je u baletu bila Crnogorka Roksana? Ta Jevgenija Sokolova bila je zvijezda čak sedam Petipinih djela; a važna i mnogo uspješna edukatorka bila je i prije i nakon Revolucije… Prije nego će 1925. i u 75. godini preminuti, u tom istom gradu koji je sada umjesto carskog nosio Lenjinovo ime. I da, tokom karijere njena učenica bila je, ni manje ni više, nego Ana Pavlova.

Maestro Marius Petipa, autor Crnoj Gori malo poznatog djela (foto: wikimedia.org)

A maestro Petipa? Posljednje godine života, po savjetu ljekara, proveo je u Jalti na Krimu; preminuo je 1910, dovoljno rano da ne vidi kako se svijet njegovih pravila, suštinski 19. vijeka, naprečac ruši kao kula od karata.

E, taj Francuz kojeg je život i balet vodio od Bliskog istoka i Amerike do carske Rusije, sasvim je pompezno koju godinu prije smrti zapisao: ,,Mogu istaći da sam stvorio baletsku trupu, zbog koje sada svako može da kaže da Sankt Peterburg ima najbolji balet na svijetu“. I naravno da je bio u pravu.

Jer, na kraju, za ,,Roksanu“ se tada i tih godina sve poklopilo: i glumačka zvijezda, i sjajan autor, i fantazijski momenat, i zanos zbog zajedničkih ratnih pobjeda… Ali, opet – odakle tako raskošna slika i znanje o crnogorskim nošnjama, običajima ili mitovima Balkana? Odakle to da je Jevgenija Sokolova baš takvu Crnogorku odigrala – mnogo prije nego će, recimo, crnogorske princeze, kćeri knjaza Nikole, završiti na ruskom dvoru?

Mari Petipa sa jednom od rola u očevom baletu (foto: wikimedia.org)

Rješenje bi mogli biti likovi Crnogorki sa tada širom kontinenta popularnih i voljenih slika genijalnog Jaroslava Čermaka; a neka od djela slavnog Čeha kod nas nastajala su i deceniju i više prije baleta… Čermakovu ulicu naći ćete, recimo, i u Podgorici; ne samo zato što je veliki slikar, već što je u istom Veljem ratu, kao dobrovoljac, učestvovao i protiv Turaka u Hercegovini.

Pa je šteta što za tu ,,Roksanu, crnogorsku ljepoticu“ već generacije Crnogoraca slabo ili ništa ne znaju. Jer priča o baletu i njegovom uspjehu samo svjedoči o tome – koliko je Crna Gora u to vrijeme, širom Evrope, bila interesantna. I poput mitskog mjesta. Koje je, te zime 1878, i u mjesecima nakon jedne baletske premijere, dočekalo i konačno priznanje svoje slobode.

Izvor: Pobjeda; Autor: Stojan Stamenić