Intervju: Aleksandra Vojvodić Jovović – od zapaženih izvedbi do najličnijih stihova. I dalje bez zareza

Kada je 2011. godine predstavljala svoj prvi album „Korijeni“, kojim je, vođena sopstvenim umjetničkim senzibilitetom, crnogorskoj izvornoj pjesmi dala novo ruho i publiku, Aleksandra Vojvodić Jovović govorila je da živi bez zareza. I petnaest godina kasnije čini se da joj ne pada na pamet da ga stavi.

A u međuvremenu mijenjala je scene i uloge, nizali su se izazovi i stizala priznanja. Želja za stvaranjem ne jenjava. Pjesmom „Mirno ti more, sine“, za koju je snimila spot, Aleksandra sada otkriva jedan ličniji dio svog svijeta. Onaj u kojem će se prepoznati svi koji, zagledani u pučinu, čekaju bližnjeg. Oni koji žive ispraćaj i povratak. I tako, iznova i iznova.

Za Primorski portal govori o snimanju spota koji će uskoro imati premijeru, glumi, umjetničkim izazovima i svemu što je inspiriše.

Snimili ste spot za pjesmu „Mirno ti more, sine“. Kako je proteklo snimanje i šta publika može da očekuje?

-Snimanje spota za ovu pjesmu za mene je mnogo više od jednog profesionalnog angažmana. To je bilo oživljavanje emocija koje su prethodile samom nastanku pjesme.

Spot je sniman na više lokacija: u porodičnoj kući familije Jovović, na svetioniku u Valdanosu i na školskom brodu „Jadran“. Ne bih otkrivala previše detalja prije premijere, jer bih voljela da publika spot doživi kao cjelinu, sa svim njegovim emocijama i simbolima.

Snimanje je bilo veoma emotivno. Iskusni poznavaoci filma savjetovali su me da će se ono što budem projektovala tom pjesmom i obistiniti. Zato sam dala sve od sebe da spot nosi pozitivnu energiju vjere, ljubavi i nade.

Mislim da će publika prepoznati tu iskrenost. Jer ova pjesma i spot proistekli su iz života, a ne iz potrebe da se napravi još jedan muzički projekat.

Kako je nastala pjesma?

-„Mirno ti more sine“ je pjesma koja nije nastala kao ideja da napišem pjesmu o moru, već iz potrebe da pretočim u stihove emocije koje godinama nosim u sebi.

Moj sin Ilija je pomorac, a i moja braća su kapetani na brodovima duge plovidbe. Njihova odsustva, rastanci, čekanja, briga i neprestana želja da se vrate kući dio su mog života. Kada nekoga volite, a on je daleko, naučite da živite između pozdrava, telefonskih poziva i iščekivanja. More tada nije samo beskrajna ljepota, već i velika udaljenost između onih koji se vole.

Stihove sam napisala prije nekoliko godina, iz najdubljih emocija majke i sestre. Međutim, tek u razgovoru sa kompozitorom Slavenom Knezovićem rodila se ideja da tu pjesmu oživimo muzikom.

Ova pjesma je, zapravo, molitva svih onih koji nekoga čekaju. Majki, supruga, sestara, djece, porodica koje žive sa pogledom uprtim prema horizontu. Željela sam da svaki pomorac, gdje god se nalazio, osjeti da ga negdje čeka dom, da postoji neko ko misli na njega i kome je njegov povratak najvažniji.

Zato pjesma nosi i jednu univerzalnu poruku: neka svaki odlazak bude praćen nadom, a svaki povratak dočeka ljubav. Voljela bih da „Mirno ti more sine“ bude pjesma svih pomoraca svijeta.

Posebno mi je značajno što je premijerno izvedena upravo u mom Baru, na manifestaciji Dan pomorca, jer je Bar grad čiji su identitet, istorija i sudbine mnogih porodica neraskidivo povezani sa morem.

Iza Vas je i izuzetno sadržajan umjetnički period. Koje događaje posebno izdvajate?

-Da, iza mene je zaista jedan intenzivan, ali izuzetno lijep i stvaralački plodan period. Kada pogledam sve što se dogodilo, najviše me raduje činjenica da sam imala priliku da se izrazim kroz različite umjetničke forme i da muziku, kojoj sam posvetila čitav život, povežem sa novim scenskim iskustvima.

Posebno bih izdvojila predstavu „Aurora Amoris“, koja je za mene predstavljala jedan novi umjetnički izazov, ali i značajan iskorak. Tu je i nastup sa horom „Antivari Musica“ u Italiji, u Bovinu, i na međunarodnom festivalu Ethno.com u Pančevu, gdje smo predstavili program „Balcan sound“. Reakcija publike bila je izuzetno lijepa, a posebno me obradovalo interesovanje za našu tradicionalnu muziku i njeno opersko izvođenje.

Takođe bih izdvojila i koncert u okviru jubilarnog XL festivala Grad teatar, u crkvi Santa Maria in Punta, sa našim istaknutim kompozitorom i violinistom Slavenom Knezovićem i pijanistkinjom Jelenom Dobrković, gdje smo se prvi put predstavili kao MAT – Montenegro Art Trio. Bio je to susret različitih muzičkih senzibiliteta, sa posebnim akcentom na crnogorsku muzičku baštinu.

Naravno, posebno mjesto zauzima i međunarodno priznanje na festivalu „Actor of Europe“ u Prespi, u Sjevernoj Makedoniji, za predstavu „Aurora Amoris“ reditelja Gorana Bjelanovića.

Ipak, možda ću ovaj period najviše pamtiti po emocijama koje su pratile sve te događaje. Po susretima sa divnim ljudima, po publici koja prepoznaje iskrenost, novim prijateljstvima i osjećaju da umjetnost uvijek otvara neka nova vrata. Za mene uspjeh nije samo nagrada ili aplauz. Uspjeh je i spoznaja da ste nekoga dotakli svojim glasom, riječju ili pojavom na sceni.

Za predstavu „Aurora Amoris“ dobili ste priznanje „Glumac Evrope 2026“. Kako ste doživjeli ovu nagradu, s obzirom na to da predstavlja iskorak iz Vašeg dosadašnjeg umjetničkog izraza?

-Priznanje „Glumac Evrope 2026“ za mene je bilo veliko iznenađenje, radost i potvrda da umjetnost ne poznaje stroge granice između različitih izražajnih formi.

Muzika je moj prvi i najveći umjetnički jezik. Sopran sam po obrazovanju, vokalnoj vokaciji i životnom opredjeljenju. Međutim, oduvijek sam osjećala da se emocija može izraziti na mnogo načina – glasom, pokretom, pogledom, tišinom, riječju i cjelokupnim prisustvom na sceni.

Predstava „Aurora Amoris“, nastala prema ljubavnoj priči Vladimira Majakovskog i Tatjane Jakovljeve, pružila mi je mogućnost da sve te elemente objedinim. To je poetsko-muzički i dramski projekat u kojem se ne razdvajaju pjevanje i gluma, već se međusobno dopunjuju. U njemu sam imala priliku da pjevam, glumim i plešem, što je za mene predstavljalo posebno uzbudljivo iskustvo.

Veliku zahvalnost dugujem reditelju Goranu Bjelanoviću, koji mi je ukazao povjerenje i prepoznao mogućnost da izađem iz okvira u kojima me publika do tada poznavala.

Obrazloženje za nagradu je glasilo: „Za izuzetno muzičko-scensko izvođenje, vrhunsku vokalnu tehniku i snažno scensko prisustvo, kojima stvara duboko emotivnu i umjetnički zaokruženu interpretaciju koja predstavlja suštinskog nosioca dramske atmosfere predstave.“ Ovo priznanje je vrhunac mog dugogodišnjeg rada i stvaralaštva, s obzirom na to da sam umjetnica koja nema svoju matičnu instituciju i karijeru gradi samostalno. A moramo priznati da je to impresivno kada se govori o operi i operskoj umjetnosti u Crnoj Gori.

Ovu nagradu doživljavam i kao priznanje cijelom autorskom timu, jer nijedna predstava nije djelo samo jednog čovjeka. Ona je rezultat zajedničke energije, povjerenja, rada i umjetničkog razumijevanja.

Kada smo prije par mjeseci razgovarale, rekli ste da uvijek imate ideje. Šta Vas pokreće da stvarate na toliko različitih umjetničkih polja?

-Mislim da je stvaralačka radoznalost nešto što čovjek ili nosi u sebi ili ne. Kod mene nikada nije postojala želja da se zaustavim na jednom obliku izražavanja. Muzika je moja velika ljubav i moj profesionalni identitet, ali nikada nisam željela da me to ograniči u istraživanju drugih umjetničkih prostora.

Obrazovanje mi je dalo čvrste temelje. Završila sam Muzičku akademiju na Cetinju, potom studije solo pjevanja u Sarajevu, a magistrirala 2013. godine. Pedagoški rad, koji je takođe važan dio mog života, naučio me je strpljenju, disciplini i odgovornosti, ali i tome koliko je važno stalno učiti i razvijati se.

Posebno me raduje rad sa mladim ljudima. Kada radite sa učenicima, ne možete sebi dozvoliti da stojite u mjestu. Njihova energija, talenti, pitanja i snovi često vas podstaknu da i sami pronađete nove ideje.

S druge strane, umjetnički projekti poput „Aurore Amoris“ pokazali su mi da je sasvim prirodno da se operski pjevač oproba u dramskom izrazu, da tradicionalnu pjesmu predstavi na nov način ili da napiše sopstvene stihove.

„Mirno ti more sine“ je, recimo, došla iz jednog potpuno ličnog prostora, iz potrebe da nešto što duboko osjećam pretočim u umjetnost.

Ne bih rekla da je intenzivan tempo uvijek jednostavan. Postoje dani kada je potrebno mnogo energije, organizacije i odricanja. Ali kada radite ono što volite, umor ima drugačiju težinu. Najveći pokretač mi je osjećaj da još imam mnogo toga da kažem, otpjevam, napišem i podijelim sa publikom.

Volim život bez zareza, kako je jednom prilikom lijepo opisano moje profesionalno i životno opredjeljenje. Ipak, najvažnije mi je da u svemu tome sačuvam ljubav prema porodici, ljudima i muzici. To su moji pravi oslonci.

Ne želim da stvaram zbog broja projekata ili priznanja. Želim da svaki projekat ima razlog, emociju i smisao. Dok god postoji ta unutrašnja potreba, postojaće i nove ideje.

Foto: Privatna arhiva