Od plemenite loze Batrićevića, Marija prva žena spasilac na vodi u Crnoj Gori (video)

Prva žena spasilac na vodi u Crnoj Gori  je Marija Batrićević iz Ulcinja, kćerka nadaleko čuvenog Peša Batrićevića čije ime sa posebnim emocijama čuvaju u srcu na stotine osoba iz naše države, regiona, Evrope…jer su  zahvaljujući njegovoj hrabrosti i vještinama „rodili se po drugi put“.

– Kao malu moj otac je mene,  braću i sestru, vodio sa sobom i učio ćudima mora i prirode. Dio svog znanja je prenio na nas. Međutim, niko od nas nije ni nalik našem ocu. Sjećam se, tada nisam  imala ni  15 godina. Bila sam sa ocem na pučini, daleko od obale. Spontano mi je rekao da skočim u more. Kad sam se našla u vodi, doviknuo  je – snađi se, ajkule su oko tebe. Moraš sama da se izboriš. Zamisli da me nema i plivaj. Plivaj! Potom se čamcem udaljio. Usidrio se i gledao šta radim. Plivala sam do iznemoglosti. Uspjela sam dohvatiti se čamca. Sjećam se kao da je danas bilo, objasnio mi je – sve vrijeme je bio pripravan, a želio je da procjeni moju izdržljivost, kakve sposobnosti posjedujem. Učio nas je da budemo dobri ljudi,  hrabri, samostalni. Danas sa ove vremenske distance kada više nismo djeca, već odrasli ljudi, mogu reći- uspio je, ponosno priča Marija.

Tri generacije Batrićevića vezani su za rijeku  Bojanu i Veliku plažu. S proljeća do pozne jeseni su skoro danonoćno na ušću desnog rukavca. Vole doći i u zimskim mjesecima.

Pešo  je  legenda Ulcinja. Prvi put kao 15-to godišnjak spasio je život djevojci i od tada oko pet  decenija, spašavao je  živote.  Pešovi sinovi Aleksandar i Petar nastavili su očevu misiju -čuvara života na ušću Bojane, a samo prošle godine iz podivljalih talasa i struja  spasili su devet osoba.

Logično je da od plemenite loze Batrićevića, Marija bude prva žena u Crnoj Gori- licencirani spasilac na vodi. Batrićevići su srce i duša Velike plaže, koji su spašavali kad drugi nismu mogli. U stvarnom  životu, mnogo je to teže nego u kadrovima popularne američke  serije iz 90.-tih, Čuvari plaže.  

Za licencu spasioca na vodi pored ostalog kanditat treba da zadovolji uslove: plivanje 100 metara za 1,40 minuta i manje, transport davljenika 25 m  koristeći tri 3 tehnike,  ronjenje na dah u dužinu, minimum 25 m, vađenje potonulog davljenika (3m dubina) 3 puta za 3 min“…

-Prije 24 godine osilila sam se da odem na kurs. Bio je 111 muškaraca i preko 20 žena. Prvog dana, od svih njih ostalo je 70 muškaraca i ja jedina žena. Kurs je trajao sedam dana. Tata je rekao neću moći, ja sam tvdila da hoću. Uspjela sam. Vratila sam se sa licencom. Bila sam prva  žena spasilac na vodi.Preko 20 godina sam bila spasilac na vodi, priča Marija za Primorski portal.

Bilo je, dodaje sagovornica Primorskog portala,  različitih situacija spašavanja. Mnogo drame u borbi žene spasioca  i drugog lica mora. Kad priroda podivlja  bude još silnija, a žena – čovjek na izgled  nemoćnija. Skakala je Marija u talase, osjetila na sopstvenoj koži više puta oštrinu hridi koje su nemilosrno grebale, nekada i prodirale ispod kože. Baš kao i njen otac Pešo  nije odustajala. Iz brojnih drama na vodi, izdvaja dvije kao najdramatičnije.

-Spasila sam ženu sa dvoje djece na Boniti (Velika plaža), a na Ženskoj plaži  sam spasila ženu iz Slovenije, majku četvoro djece. Možete zamisliti kakve su reakcije, prisjeća se Marija.

Vaš otac Pešo Batrićević pričao nam je da je jako važno da spasioca ne uhvati panika. Uz sve to treba poznavati ćudi vode, ne smije faliti  spremnosti i brze odlučnosti, dobrih procjena, poznavanje brojnih  vještina…

-To je nasledni duh. Mnogo energije koju je tata imao,  prenio je  na nas. On živi kroz nas. Sve što radimo, on nam je davao podstek da se nađemo svima – koliko je u našoj moći, kaže Marija čija su braća, Aleksandar i Petar, takođe, spasili mnoge živote.

Koliko je teško sa jedne strane spašavati davljenika, Marija se susretala i sa dramatičnim situacijama da sa terase porodičnog restorana na Bojani, gleda braću u akcijama.

-Mnogo ljudi spasili su od sigurne smrti. Tu su na mjestu kao svjetionici. Uvjek pripravni. Sjećam se…bilo je strašno…talasi jaki. Naša terasa puna gostiju, sa obale Ade Bojane spasioci posmatraju. Dva brata su mi otišla u talase. Čovjeka su spasili u petoj fazi, ubacili ga u čamac. Mlađi brat Petar je ostao u talasima. Tu je nastala borba. Ne zna, koliko je puta tada nestao u velikim  talasima iz mog vidokruga.  Tada je spašeno dvoje ljudi, prisjeća se Marija.

 Ljubav prema vodi za Mariju je predodređena i u zvijezdama, rođenjem. Ipak,  tu odlučnost, potrebu da pomogne, nosi u genetskom kodu Batrićevića.

Marija, da se ponovo rodite, da li bi se posvetili spašavanju života ljudi na vodi.

-Ponovo da se rodim, na prvom mjestu bi izabrala istog oca. Isto bi se bavila spašavanjem ljudi na vodi. Još jače, još ranije, zaključuje Marija i dodaje da piše sjećanja o hrabrim djelima svoga oca sa željom da rukopis ukoriči u knjigu.

Kamera i montaža: DEJAN SENIĆ